MARAMA
Riječ superiornost nikada nije doprla do mojih moždanih vijuga, a stalno je pred mojim očima. Zašto je svi upotrebljavaju u njenom pravom smislu? Zar uopšte treba da ima smisao? Prođoh i danas gradom, čije uglove znam, ali kao da mi je postao puki stranac ili su stranci oni što me iznova dočekuju u njemu. Blizu autobuske stanice stoji djevojka sa svilenom maramom kojom je prekrila glavu, a pored nje krupan čovjek, tamne puti. Ona mu pomaže jer je on migrant, ali ona ne može prognati svoju sudbinu. Odvede je na silu. Marama joj je sakrila glavu, ali ne i zglobove koji su pod njegovim rukama upravo izlomljeni ostali. Kao grom da me pogodi, a plavo bijaše nebo, ni sa jednim obrisom bijelog oblaka. Progovorih u sebi: „Najteže će joj biti da iznese bijelu posteljinu na pranje, jer neće imati šta da očisti“, a u grlu mi zastade svako slovo.
Autobus me dočeka, kao i uvijek prepun. Mrzim svaki oblik putovanja sa ljudima, jer su odavno prestali to da budu. Stojim nad jednom djevojkom jer nema ni šibica gdje da stane. Starica je moli očima da joj ustupi mjesto, jer i starica zna da riječi neće dotaći tinejdžersko srce. Pognuh glavu umjesto djevojke jer se izvršio transfer dok je nekom već stigla glavna poruka. Skupljam poruke malodušnih da ih nikada nikom ne pošaljem. Da je još minut trajala vožnja, odvezli bi me do saniteta. Udišem vazduh dok još ima čistog, jer se moj izgubio u onolikoj gužvi. Zima se probudi, ovoga puta u čovjeku. Neočekivano? Potvrdan odgovor dajem dok nemam srca da potvrdim današnji svijet. Razmišljam prethodnim riječima naglas. Upita me prolaznik: „Današnji?“, nasmija se grohotom. „Zar postoji današnji svijet? Isti je to svijet, djevojko. A da ti nijesi na Marsu?“ I dalje se smije i namiguje svojim slijepim očima. Istog trenutka sam pomislila samo jedno. Kamo sreće da sam na Marsu. Možda bi me neko i razumio.
Imala sam kijavicu toga dana i kašalj je bio neizbježan uz nju. Ljudi su me gledali zgroženo kao da sa sobom nosim kugu, a ne običnu prehladu. Zaustavila sam svaku riječ koja mi se kotrljala niz grlo, jer mi se stalno vraćala misao o njihovoj superiornosti i mojoj slabosti što sam običan čovjek. Sklanjali su se od mene da ne ozebu. Mislim u sebi po stoti put istu misao. Davno ste prehladili dušu. Srce vam zebe iz dana u dan istom onom zimom koju probudite u drugom čovjeku. Poželjeh na trenutak da budem surova i hladna, ali stopiralo me je cviljenje bespomoćnog psa. Govorim mu iz srca: „Kako da ti pomognem kad ni ja nemam moć da zaustavim jednog čovjeka, onog od jutros da onoj ženi pocijepa veo, a ne maramu?“ Odvedoh ga do svog radnog mjesta. Sreća je ovom biću udarala u srce što se našao u rukama koje ga neće razoriti. Šef je mrzovoljan, što je i njegovo prirodno stanje. Priroda se mijenja, ali taj osobenjak ne bi promijenio svoju ni da gori njegova duša. „Dovodiš džukele ovamo, kao da mi ti nijesi dovoljna.“ Smije se i dalje. Vraćam se unazad onoliko koraka koliko mi je potrebno da napustim to odvratno mjesto. Poželjeh da me proguta zemlja. Zasigurno je čistija od svega onoga što srećem na ovom zavaravajućem svijetu glamura i sjaja koji posjeduju usijane glave koje Sunce nikada dotaklo nije, jer njima smeta svjetlost. Pojaviće im se pjege, samo ne znam na kojem licu. Stidim se ovog svijeta današnjeg jer sam ja njegovo dijete. Zar sva njegova djeca ne treba da se pojavljuju kao iskre koje ne izazivaju požar ali zapale nečije srce koje ostaje u komadu?
Neko me spusti u prošlost. Magistrala kojom hodam sa svojim ocem. Njegove riječi: „Napiši sama priču. Neću ti priuštiti zlato, ali hoću znanje. Samostalan. Dijete moje, ta će riječ ispariti za par dugih godina. Nijesu daleko. Možda te jednog dana neću držati za ruku, ali ne dozvoli da te drži neko čije ruke su hladne i posute prašinom. Nije to ona prašina iz tvojih bajki i crtanih filmova. To će biti jedan stvaran film. Zaboljeće, poželjećeš me, ali se nećeš pustiti vjetru. Ono što vjetar odnese, ne može da se vrati. Ni ovo vrijeme, Nevena, nije naivno. Miršeš na neven, zato te zovem ovim imenom. Zagađuju nam vazduh da ne možemo disati svojim plućima. Moja su već potrošila udisaje. Pisaćeš nekada o našim koracima, a ja ću tada koračati put neba. Dug je to put, moja Nevena.“ Pomjera mi kosu sa ramena i nastavlja: „Moram te se nagledati, nećemo ni mi vječno.“ Sjedim upravo u stvarnosti na gramofonu na kojem smo slušali našu pjesmu života. Kako je samo bio u pravu. Nije govorio poput roditelja, već kao učitelj života. Učio ga je dugo da bi on predavao životu. Hvala ti, učitelju. Odgovorio si u prošlosti ono za šta se pitamo sada i u budućnosti, ako je uopšte imamo. Jeste, slutim da nasljeđujem tvoj pesimizam, ali izgleda da je on prisutan uvijek sa razlogom. Nijesam zaboravila, djevojko sa maramom.
FILTRIRANA SLOBODA
Dočekao me je opet miks dana D, baš onako kako mu i priliči. Nadvili se nada mnom gužva i gradski prevoz u kojima pronalazim ogledalo ne samo mog, već većine gradova koji imaju zajedničku „budućnost“. Pokušah se zadržati za jednu djevojku koja je stajala kao i ja u redu, jer su mjesta u autobusu popunjena, ali ona izmače ruku i otrese rame, kao da sam šugavo stvorenje. Zamislih se, pa i šugav čovjek ima pravo da stoji rame uz rame sa svakim čovjekom ovoga svijeta. Upravo mu to jedno slovo i fali, slovo L, da odrazi svjetlost, ali ostao je na riječi SVIJET. Upravo prisustvujem još jednom značenju njegovog imena. SVI. Donja granica ne postoji, a gornja svakog dana se povećava u korišćenju mobilnog telefona. Taj uređaj je pao u zaborav, pa sada pijemo za izlječenje tablete, a ne koristmo tablete. Ko bi me i razumio. Blizanci su, imaju iste telefone, ali se evo ne podnose, jer su im maske različite. Roditelji se svađaju oko još veće gluposti. Neko je njegovoj ženi komentarisao fotografiju, ali ne želi ostati dužan, pa i on upravo piše komentar nekoj djevojci kojoj može biti otac. Ovo je svijetlo opcije upoznavanja i temeljenja braka na zidu fejzbuka. Jedna se djevojka smije na sav glas. Kažem sebi, konačno nešto radosno da se proširi kroz ovu gužvu „tehnologa“, ali mi misao prekide moja fotografija na njenom telefonu koja joj je izazvala smijavice. Mogu li je nazvati mojom kad je već neko tuđ postavio da bi me udaljio od većine. Ma i neka je, ali me ipak ovo gutanje pljuvačke opominje da mi nije svejedno vidjeti da se ismijavanje mog lika našlo na jutarnjem meniju tehnološkim zavisnicima.
Presabiram se u sebi, i nije mi potrebna jaka matematika, već nešto jače od nje, da shvatim zašto sam tema lajkovaca, komentaotora i dijeljenika. Neznanci su za mene, ali ni sebe dobro ne poznaju. Nijesu ni imali vremena, instagram je već odavno formirao filter za uvećanje moždanih vijuga, a fejzbuk je dozvolio da se povežete i umrežite sa opasnim ribama iz okeana, nažalost ne morskog, već ovog gdje nemate ni čašu vode da ponudite prijatelju. Kad sam se sjetila te riječi prijatelj, prolazi mi kroz misli da li danas prijatelji misle jedni na druge ili kopaju po mislima da pronađu ovako ogavne misli kao što su komentarisanje tuđih obrva, duge ili kratke kose, profesije ili nečijeg poznavanja gramatike. Vidim da im gramatika ne remeti mir, jer oni u sebi vode opasne ratove kojih sami nijesu svjesni. I mene vode u te kule nerazuma. Predrasuda. Zar nije dovoljno razvijena ova riječ, nego moramo da je još više razvlačimo oklagijom da što bolja ispadne pita koju pravimo od nečijeg života. Ne mogu da se suzdržim, već uzimam telefon da vidim ko je sve prikačio moju fotografiju. Stižu anonimna lica bez jednog obraza u moj inboks i piše tačno ovim riječima: „Šta si ti uzela da čitaš i pišeš, skrnaviš knjige i slova?“ Ne želim da odgovorim, da ne produžavam agoniju. Pomišljam, nijesam ni prva ni poslednja meta tviteraša i anonimnih izvođača. Nasilje ne može da stane u jednu priču ili roman, za to je potreban jedan veliki okean u kojem će plivati pouke u bocama, pa kada krenu da popiju, da se i trijezni i pijani sjete da ne obiju nikom bocu o glavu, već da nazdrave za svoj život i ljubav koju mogu dati, a mržnju neka ostave iza ostrva na koje je teško stići. Izgovaram to naglas, a sve oči uprte u mene. Jedan je već usnimio i izbacio na neki od vremeplova. Koliko li je dobio lajkova i pregleda i onih gnusnih komentara koji svojim stavom pokušavaju ugraditi pravila života. Pitam ga, jasno i opet naglas, zašto komentariše tuđ život i šta dobija postavljanjem ovog videa na neku od mreža na kojoj smo umreženi, ali ne i povezani. On se i dalje smije i pokušava me ismijati odgovarajući: „Može mi se“. A ima 12 godina. Šta će mi odgovoriti sa 21 godinom?
Potpuno razočarana, sa palim samopouzdanjem koje ne mogu naći ispod točkova ovog autobusa, odlazim iz istog i pomišljam istu misao. Znači, ako čitam knjigu ili stvaram istu, ja ne pripadam svijetu i nijesam u modi? Ne, ja vam ne prihvatam to. Makar i poginula na vašoj objavi osude. Uzimam knjigu iz ruksaka, nastavljam na rečenici u kojoj Ivo kaže: „Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu stvoriti i izmisliti“. Reći ću vam da mi mislimo i dalje da smo slobodni, ali smo u okovima koji nas ne zaustavljaju da djelamo, jer većinom radimo nešto pogrešno. Ne znamo ni šta je to sloboda dok nas kazna zbog te iste ne udari tamo gdje nas najviše zna zaboljeti. Nastavljamo i dalje stopama koje nijesu izbrisane jer svi koračamo istim. Dajte da malo budemo drugačiji!
