Porodica nekada i sada
Porodica je ključni izvor podrške ljubavi i sigurnosti u našim životima. Za mnoge od nas, naša porodica služi kao sigurna luka, pružajući nam osjećaj pripadnosti i zaštite od izazova i neizvjesnosti svijeta. Ovo je posebno tačno kada se suočavamo sa teškim vremenima ili promjenama u našim životima.
Djed mi je pričao da je u prošlosti porodica bila svetinja. Živjelo se u zajednici, a tu zajednicu su činili babe, djedovi, roditelj, djeca, a kako je koje dijete odrastalo, rano se udavalo i ženilo, dešavalo se da pod jednim ognjištem žive i po tri generacije. Čudio sam se, a moj djed bi govorio: ,,Gdje čeljad nijesu bijesna, ni kuća nije tijesna”. Shvatam da to nije mit, već je istina koja je čuvala kult porodice koja je odisala harmonijom, poštovanjem i ljudskošću.
Vremena su se promijenila. Nažalost, svjedoci smo da nove generacije traže osamostaljenje, ali tek kada zasnuju svoju porodicu. To je ono čime se ja ponosim jer se u Crnoj Gori i dan-danas čuva kult porodice. U svijetu je zavladala alijenacija. Ljudi se otuđuju jedni od drugih do te mjere da mladi čim navrše osamnaest godina napuštaju roditelje ne razmišljajući da su, možda, roditeljima potrebni.
Iako je pod udarom novog vremena, posebno tehnološkog razvoja, crnogorska porodica izmijenila svoju strukturu, i dalje se osjeća patrijarhalna nit koja čuva tradicionalne crnogorske vrijednosti.
U većini slučajeva crnogorsku porodicu čine roditelji i djeca. Život je nametnuo neke nove obrasce življenja, pa unutar porodica ima i specifičnosti. Moja porodica je specifična. Pisaću vam o njoj. Oca su mi ubili, a majka živi daleko od mene. Povremeno je viđam.
Živim na selu. Uvijek mi se činilo da sam siroče. Možda zato što bih često čuo – ono siroče, grdničak. To je bilo u djetinjstvu. Niko nije znao kako bih se osjećao, a posebno, niko nije znao da bi mi potekla suza kada bih gledao kako moji drugari trče ka autima iz kojih je virio osmijeh njihovih očeva, koji se umorni vraćaju sa posla. Preda mnom bi se u tim trenucima javljala slika mog oca koga na tabutu vode na obližnje groblje. Često bih zadrhtao i u tim trenucima bih najčešće otišao iza štale i plakao, ili bih gledao prema groblju čekajući da čujem njegov glas.
To je bilo u djetinjstvu, sada sam srednjoškolac. Sazrio sam i hvatam se u koštac sa životom koji je surov, koji mi je nametnut, ali, ipak, nudi alternativu. Ja sam odabrao. Moja alternativa su mi nana i djed, moja dva najjača stuba, alfa i omega mog bivstvovanja. Tu je i moja razredna, čiji čest poljubac na mojoj glavi otvara nebo preda mnom, zatim, moji drugari, čija mi prevelika empatija često i zasmeta. To ,,smetanje” koje osjećam je strah u meni da ih ne izgubim. Poseban oslonac je moja tetka, koja je najredovnija na roditeljskim sastancima. Na kraju, tu ste i Vi koji čitate, Vi koji ste našli vremena da me saslušate, da čujete blagi vrisak iz moje duše. Kažem vrisak. Ne, nije ovo vrisak, ovo je ljubav prema surovom životu, kojem skidam grubu opnu i u njemu pronalazim iskrice koje mi daju snagu da živim i trajem. Hvala vam jer po prvi put progovara moja duša o nečemu o čemu su mnogi izbjegavali da me pitaju plašeći se da me ne povrijede. Ne, ne želim niko da me žali, želim samo da me neko sasluša, dovoljno mi je to.
Činjenica je da je ljudska egzistencija ugrožena. Za neke ljude nedostatak roditelja može biti izazovno iskustvo. Mnogi posustanu, ne suprotstave se ovom izazovu i tek kada stvore svoju porodicu pronađu onu svjetlost u beskraju. Međutim, život sa nanom i djedom meni je obezbijedio okruženje puno ljubavi i sigurnosti.
Nane i djedovi mogu igrati značajnu ulogu u oblikovanju naših života nudeći svoju mudrost, vođstvo i bezuslovnu ljubav.Često imaju bogata životna iskustva koja mogu da podijele, nešto može da bude nevjerovatno dragocjeno dok se krećemo kroz životne izazove.
Uprkos fizičkom odsustvu oca i udaljenosti majke nana i djed mogu da popune tu prazninu i pruže podršku i ohrabrenje koje pomaže djetetu da raste i napreduje.U mnogim slučajevima nane i djedovi mogu da posluže kao most između generacija, povezujući nas djecu sa porodičnom kulturom i tradicijom.Život sa nanom i djedom isto tako može pružiti osjećaj sigurnosti i stabilnosti.U svijetu koji je često neizvjestan i nepredvidiv, bezbijedno i stabilno kućno okruženje može biti od neprocjenjive vrijednosti, a moje okruženje, iako bez oca majke, za mene predstvlja oazu mira i spokojstva.
Volim ljude, vjerujem u čovječanstvo, ali i znam da sa nanom i djedom gradim mjesto koje mogu nazvati toplim domom.
Moj sinonim za porodicu je ljubav. Zato, svuda gdje ima ljubavi, tu ima porodice bez obzira čine li je mama i tata, djed i nana, braća i sestre, komšije, prijatelji, sunarodnici…. Zato, čitava Crna Gora je jedna porodica, a ljubav je ona snaga koja će plamteti i čuvati crnogorski porodični Kutak, a ja sam dio Crne Gore.
Karim Kalač
Gimnazija ,,30. septembar” Rožaje
