LJUŠTURA
Razjedene stepenice,
posute injem,
i par progutanih knedli sa menija od pet zvjezdica.
Popucali zidovi i novi okovratnik,
ne podržava moje vizije,
i opet sam u istoj omči.
Razjedene stepenice,
dovoljne da napravim još jedan korak.
Izbrisan mi trag.
I dalje tinja isto stepenište bez mogućnosti prelaska na sljedeći sprat.
Ne vidim da nepravilno dišem.
Na trenutak sam u udisaju,
i tu završava izdisaj.
I dalje ne vidim da sam na stepenicama posutim maglom.
Progutala sam je dosta.
Bila je na sniženju.
Retina izgubljena iz vida.
Nove slike, novi prizori.
Nije svanulo sjutra.
Zoru sam primorana da preskočim.
Popločano maglom,
isto stepenište,
ne stižem nikog dok silazim njim.
Dočekani smo istom stazom.
Zaboravila sam na crveni tepih,
obojio me svijet daltonizma.
Pokušavam da se razlijem kao tempera,
previše zgusnutog vazduha ne dozvoljava
da se prospem po rubu,
i ostali su na istom.
Razjedene stepenice,
i dalje samo okviri,
koščati,
ispunjeni prazninom,
i preostalom moždanom masom.
Njom se misli,
valjda,
ili je i dalje ukras zaglavljen paučinom.
Retina me muči,
jer sam je izgubila sopstvenim izborom na sljepilo.
Iznova pokušam da otvorim oči,
budim se iz sna.
Pokušaj da se suočim sa nečijim pogledom,
uspijeva saznanjem da je na istoj realnosti,
i tu kreće stvarni košmar.
STABILIZATOR
Na tvojoj natkasni leži stabilizator.
Odmara u ovom 21. vijeku.
Ne vrši svoju funkciju.
Zaglavljeni kanal ne otkriva boja oranžera.
Emituje se besmrtnost.
Odnekud dopire kašalj,
kijavica,
i sluznica se odapire
odvrnutim slavinama ovog stoljeća.
Stabilizator jos uvijek kontroliše nečije boje,
opuštene kapke,
bradavice na podočnjaku
proširenih zjenica,
davno usnulih u nepoznato.
Otvorene škure,
niko ne pokreće prozor.
Svjetlost se jutros prolama kroz krevet pored natkasne,
netaknut tobom,
pomilovan ponovnom zorom.
Stabilizator se vuče svojom slabošću.
U uglu ove sobe dajem mu priliku da bude muzička kutija,
nošen u mojim mislima,
u uglu mog djetinjstva,
kao muzička namjena.
Opet se razlama nečiji kašalj,
glasnogovornik stupa na scenu ove sobe,
sa natkasne dopire nečija pjesma,
prizvuka grmljavine u tvom glasu,
koji oporo skida prašinu ovoj natkasni
i ustupa mjesto evo njemu.
Nijemom,
zaboravljenom,
u ovom trenu,
spremnom da odsvira odiseju
našeg djetinjeg sna.
Opet sam tvoja kći.
I opet si tu,
pod sjenkom stabilizatora.
