Most u tišini
Svako popodne, baš kad bi sunce počelo da tone u more na horizontu, sjedjela je na
mostu – onom mostu što spaja rijeku i more, gdje se svjetovi dodiruju. Taj trenutak,
između rijeke koja hita i mora koje sve prima, bio je njen trenutak tišine. Razmišljala
je o svijetu, o ljudima i o njihovim beskrajnim podjelama.
Pitala se zašto su ljudi tako bezobrazni, zašto je nekome dato više prava nego
drugima. Nikada nije razumjela granice koje su oni postavljali – granice vjere, nacije,
boje kože. Za nju su ljudi uvijek bili samo to – ljudi. Nikada nije vidjela razliku.
Jedno ljeto sve je promijenilo. Tog dana sjedjela je na stijeni, posmatrajući talase
kako razbijaju tišinu u koju se povremeno povlačila. Prišli su joj brat i sestra,
nepoznata lica, nasmijani i znatiželjni.
Pohvalili su njene skokove sa stijene – slobodni, gotovo prkosni.
“Ti si baš hrabra.” Rekli su. Ona se nasmijala i odgovorila: “Nije to hrabrost, to je
povjerenje. Vjerujem moru.”
Od tog trenutka počela je njihova priča. Vodila ih je po skrivenim plažama koje je
poznavala bolje od ikoga, pokazivala mjesta za koja su znali samo rijetki – stijene
koje su skrivale najljepše zalaske, uvale u kojima su zvijezde bile najsjajnije. Na tom
putovanju sreli su još nekoliko djece njihovih godina. Ona ih je sve pozvala da im se
pridruže, s lakoćom i toplinom kakvu su rijetko viđali.
Tako je počelo. Grupa je rasla iz dana u dan, iz ljeta u ljeto. Bilo je tu djece koja su
se bojala visine, ali su dolazila da gledaju. Bilo je onih koji su se bojali mora i
njegovih tajni, ali su sjedili na obali i slušali. I niko, baš niko, nije ostajao sam.
Danas, godinama kasnije, njihovo društvo broji prijatelje širom svijeta. Ima tu djece iz
Crne Gore, Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova, Njemačke,
pa čak i Grčke. Njihove razlike ih nisu dijelile – one su ih spajale. Razgovarali su o
svojim životima, običajima, vjerovanjima, i smijali se shvativši koliko su u suštini isti.
I svi su znali – sve je to zbog nje. Zbog djevojke koja je sjedjela na mostu,
razmišljala o svijetu i odlučila da ga mijenja. Nije čekala da granice nestanu – ona ih
je prešla. Stvorila je prijateljstva koja će trajati zauvijek, a nijednog trenutka nije
pomislila na razlike među njima.
Most na kojem je sjedjela postao je simbol. Mjesto gdje rijeka sreće more, gdje se
svijet susreće u tišini, ostavljajući sve razlike iza sebe.
