Imena
Smijeh. Uvijek se pitam, da li je ono smiješno što sam uradio – činjenica da sam se rodio. Njihov grki smijeh nikad ne prestaje, ostaje dubokim tragovima na svakom dijelu mog tijela. Bolje je bilo da sam bio gluv, možda tada svaka izvedena njima pjesma ne bi se čula toliko glasno i oštro.
Okretaju se iza, samo da bi napravili pogrdnu facu mojoj ornuloj klupi za kojoj niko ne sjedi. Ispod crvenih prstiju plešu smiješne riječi – hiljade mojih imena. Jednim od njih ću jednog dana podpisati svoje zadnje pismo, ili iskazati svoju zadnju volju. Volja. Zar ja stvarno mogu imati svoju volju kad ni oca nemam? Sumnjam.
Moja mila majka… Radi mene ona radi po cijeli dan, svako veče. Moram biti joj zahvalan, ovjde su oni u pravu, ne smijem da je ometam glupim sitnicama. Zato stalno, prije što se vratim kući, raspravljujem rukave mog iznošenog džempera da bi sakrio goruće modrice, navlačim na lice srećan osmijeh, samo da bi joj veselo rekao: “Kući sam, majko”. Ulazim u svoju malu, tamnu sobu. Ne želim da je mijenjam. Sad, mislim, da je sasvim u redu da budem u svom mraku usamljen. Svaki dan davim se u ledenoj vodi razmazanih slova svojih pisama. “Nije bitno koliko živis među nama, nikada nećes postati jedan od nas.” – već sam se pomirio sa tim. Prije sam htio da budem kao ostali – da zajedno idemo do škole, zajedno učimo, igramo i slušamo muziku, možda ponekad i da pričamo ni o čemu. Ali svakog dana ta želja je sve više opadala. Ne želim. Ne želim biti kao oni. Međutim, uskoro sam shvatio, da sam lagao sam sebi.
Dao bi sve što imam, samo da bi se našao u njihovom društvu. Samo da bi s njima pričao o nekim dosadnim stvarima. Samo da bi imao samo jedno svoje ime, ono, koje su mi roditelji dali. Ono ime, kojeg se ne sjecam. Ono, jedino ime koje potvrđuje da se nisam božjom greškom rodio, da moje postojanje ima neki najmanji smisao i neku najgluplju, ali ipak svrhu.
Sve se promijenilo kad je u naše odjeljenje stigao novi učenik. On nije bio ni loš niti dobar – nisam ga znao, kao ni niko drugi. Njegov izgled mi je odmah upao u oči – duga kosa, crna, dotrajala i stara odjeća. Bio je drugačiji. Odjednom se podiglo nekoliko ruku, samo da bi ukazali na njegovu “čudnost”. Smijeh je protrčao kroz učionicu. Glasan, pun predrasuda i bijesa zbog sopstvene inferiornosti. On se predstavio, ali niko nije čuo njegovo pravo ime za hiljadom novih, pogrdnih, “smiješnih”. Jednog trena sam shvatio, da se zajedno sa ostalima smijem i ja. Prenosim mu imena kojima su nekada zvali mene. Ka meni se okrenuo predsjenik našeg odjeljenja i osmehnuo se sa odobrenjem. “Sada sam dio našeg odjeljenja, zar ne?” – bilo je jedino, o čemu sam tada mislio. Jer bi se tada sve promijenilo. Najgore je – nisam griješio.
Više me nisu zadirkivali, ni maltretirali, ni izbjegavali. Dozvolili su mi da sjedim zajedno s nekim u bližoj klupi, pa sam sada sve vidio i mogao da pratim nastavu. Ponekad sam išao zajedno s novim drugarima do pekare tokom velikog odmora. Ali nisam bio srećan. O tome nisam htio da pišem pisma. Osećao sam krivicu i kajanje – sada na mom mjestu sjedi neko drugi. I dalje ne znam njegovo ime. Najgore je bilo, što sam vidio i znao da su ga maltretirali, ponekad do te mjere i da su ga tukli. Kao i mene prije. Htio sam da mu pomognem, ali sam bio siguran – ako se umiješam, ponovo će da me izbace iz njihove grupe. Zar će njemu biti bolje ako stradamo zajedno? Dok sam se pitao tim pitanjem, prolazili smo ja i dva mojih novih druga pored pekare. Gonio nas je surovi pljusak. Oba dva su stali, da bi se radosno nasmijali “onome ružnom” kojeg je upravo sada ošamario naš predsjednik odjeljenja. Jedan od mojih prijatelja me je udarcem o leđa ohrabrio da dođem i isto se nekako “izrazim”.
Uhvati me trema. Srce je propustilo odkucaj, pluća mi se sgrče. Prisećam se, kao da je bilo juče – evo me, na njegovom mjestu. Moji novi prijatelji drže me za ramena, da se ne bi mrdao dok naš dragi predsjednik sve ne riješi. “Možda bi ipak mogao da zadržim svoje ime, ako uradim ono što oni žele?” – mislio sam. Ime, ime, ime. Ko smije da mi daje neko pogrdno, nepravo ime? Moje pravo ime mi je dala majka, dao mi ga je otac. Oni nisu niko, ko može uzeti i promijeniti moje ime, promijeniti mene, natjerati da radim ono što ne želim, samo radi sumnjivog priznanja. Ovo nije bilo prijateljstvo, ali ne mogu da lažem, da je bilo prijatno osjećati da sam dio nečeg većeg nego samog sebe. Sad mi je jasno, da je sve to bila jedna velika iluzija, još smiješnija od svih hiljada primljenih imena, mnogo smiješnija šala nego kada su me samog tukli.
Prilazim. Neprijatan osmjeh – pozdravljam se sa svojim poslednjim, jedinim prijateljima, poslednjom notom mirnog, srećnog života. Blistaju mi oči, hvatam njegov ravnodušan pogled. Oni ne znaju, neće očekivati… Misle da sam ja niko, taj niko od kojeg oni mogu napraviti što im je ugodnije. Najprije sam htio da otrgnem stranca iz tuđih ruku i pobjegnem. Zaustavio me je sladak smijeh. Gromoglasan, gorući smijeh našeg predsjednika. Najslađa pjesma za moje krvareće uši. Klimnuo sam mu glavom, i laganim hodom, kao da sav srećan idem kući, krenuo sam prema pjesmi, sa jedinim ciljem – da bi ona zauvijek prekinula svoje jadno postojanje. Podigao sam ruku i zamahnuo. Udarac. Još jedan udarac. Nikada neću zaboraviti njegovo zbunjeno lice, strah i nerazumevanje rasuto u vazduhu. Nije mi bilo smiješno, ni od pogleda na ljubičaste usne, ni od krvi koja teče iz njih. Srce mi je trzalo grudi – nisam se samo osvetio, već sam našao u sebi snagu da zaštitim drugog. Možda bi trebao biti na to ponosan, ali sam se na vrijeme pribrao, sjetivši se gdje sam, i izbjegao hitar udarac. Onda sam se okrenuo prema strancu, gurajući ga napred, i potrčao što sam brže mogao, nadajući se da i on trči za mnom.
Mokri sam stigao ispred školskih vrata. Crveni prsti drhtali su u taktu raščupanih uzdaha. Zenice su mi nervozno plesali, tražeći bezbjedno riješenje za nadolazeći kraj. Više nikad neću doći u školu. Izvini, majko, izvini tata. Sve će biti gore nego do sad, oni mi ovo neće oprostiti. Pored njega je stao onaj novi učenik. Duboku modricu ispod njegovog oka je prekrio dim cigarete. Možda mu je ta cigareta bila jedini drug. Možda nije ni prekasno da to promijeni. Neznajući imena, probao sam da kažem bar nešto, ali mi je svaka riječ zapela u grlu. Zato sam ga samo potapšao po ramenu, nadajući se, da mu to poslije svega znači išta.
Vraćao sam se kući sa čudnim osjećanjem – nisu mi uradili ništa. Nekažnjivost je izgledala pogrešno, pogotovo što sam navikao na stalne odgovore nasiljem na nasilje: “Udaraj, dok on ne izgubi svijest“. Majka me je dočekala na vratima, sva nekako blijeda i umorna, zabrinuta kao i juče. “Oh, mila moja majko… Da si samo znala što sam danas učinio.” Nisam joj morao sve da kažem, mogla je to da pročita na mom licu. Te noći sam sve joj ispričao. Obrisao svaku riječ spaljenih pisma.
Sledećeg jutra majka je zajedno sa mnom otišla do škole. Ne znam, o čemu je pričala s mojom razrednom, dok smo ja i moj novi drug, čije ime još uvijek ne znam, bezsmisleno šetali po hodnicima misleći svako o svojem.
Tog dana nas nisu dirali. Ali razredna je ostavila cijelo odjeljenje poslije časova na razgovor. Sve što je tada govorila, bilo je pravilno. “Svaki nasilnik, bez obzira na cilj i razlog mora biti kažnjen” – rekla je. Zato je kaznila i mene.
Bilo koje nasilje, fizičko ili verbalno, nosi sa sobom samo pogrdne posljedice – nasilje rađa nasilje. Poslije njenih riječi, shvatio sam da sam i ja postao u jednom trenutku nasilnik. Tada, kada sam zamahnuo svoju ruku. “Žao mi je, što sam to uradio.” – rekao sam razrednoj. Nisam lagao. Tad me je vodio strah i bijes. Ne želim da me vode takva osjećanja. Kakvoj budućnosti bi me oni doveli?
Učenica: Svetlana Zabijako
Razred: III-2
Mentor: Marko Radosavović
Gimnazija: “Niko Rolović” Bar
