Igra uloga
U ovom svijetu šarenih boja poput teškog crnog mastila sujeta i licemerje koje truje svako milo biće što želi da živi pravedno bez sputavanja i prepreka. Te prepreke su današnji principi i pravila po kojima se igra ova nepravedna borba za život, bolje reći, da bismo se izborili jedina strategija je igra uloga.
Življeti život više nije sloboda volje spostvenog karaktera, to je izvajani model prema kojem moramo da se uklapamo. U početku sam mislila da su razlike ono što čini ljepšim i posebnim svakog pojedinca, sada već vidim da smo zbog toga često crne ovce u društvu. Naučila sam da živim tim životom, donekle. Da se uklapam u svako društvo kao univerzalni dio slagalice. Stekla sam dovoljno poznanstava da mogu površinski da opipam teren i taknem srž karaktera moga sagovornika, pa onda stanem, od toliko maski, koju da stavim? Hoću li biti ono što jesam i baciti se na prugu i čekati hoće li me idući voz pregaziti ili će stati baš na tu stanicu sa koje sam se bacila. Slično kao ruski rulet, nikad ne znam šta me čeka poslije okidanja obarača. Kada odigram svoju ulogu, naravno, druga strana za sebe ocijeni onaj dio mene koji sam priložila. Tome nikad kraja. Od malena su nas učitelji učili da se ne bojimo onoga što jesmo, da ne moramo da se uklapamo u svaki kalup na koji naiđemo. Nažalost, generacije su prošle i nijesu uspjele da zaustave predrasude i kao jedini princip sloge razlike prihvate. Ukoliko se usudimo da uradimo nešto za šta niko drugi nije imao hrabrosti za to, bićemo osuđeni da smo nepromišljeni. Pojedini postupci možda i neće dočekati osude ukoliko su ih uradili samo muškarci, jer u mnogim kulturama njihovi postupci su primjer svima ostalima. Kao neko ko dolazi iz male sredine dosta podataka koje nanose lokalni vjetrovi budu dočekani na koplje. Apsurdno je što se isti postupci gledaju iz različitih uglova i to samo zbog toga što se neko druge vjeroispovijesti osmjelio da izađe iz ljušture pogrešnih i ograničenih mišljenja društva. Da ne krije ono što jeste i da sebe ne sputava zbog toga što će ljudi taj postupak pogrešno protumačiti, jer recimo rom, musliman, hrišćanin ne bi trebalo da čini nešto što nije po normi. Odrastanje u takvoj sredini truje mlade mozgove od kojih budućnost svijeta zavisi. Sve dok se držimo jednog običnog puta bez kraja i ne dajemo priliku drugim stazama da nam pokažu šta se krije na njihovim krajevima, ni buduće generacije neće znati za bolje. Držaće se istog šablona i ideje, mogućnosti i snovi drugih ljudi će propadati zajedno sa društvom. Zato, da svi pođemo od sebe i zamislimo kako bismo se osjećali da neko naše ideje i želje koje hoćemo da sprovedemo u realizaciju sputava samo zbog toga što se to ne poklapa sa razmišljanjem sredine. Nikada nećemo znati za šta je neko sposoban ako mu kažemo da nešto ne može jer mi tako mislimo. Mnogi će reći da treba da se ponašamo i razmišljamo u skladu sa sredinom, jer ne želimo da izazovemo negativne komentare. Tako će naši snovi protrčati pred našim očima i pasti u naručje nekome drugome i to samo zbog toga što ono što jesmo ograničava mogućnost našeg djelovanja na svijet. Dok igramo ulogu koju većina ima u krvi, nikada nećemo napredovati, bićemo kao roboti. Zaboravićemo ko smo i šta smo i koji je naš cilj na ovom svijetu. Mladi čine sociokulturnu mrežu, neraskidive niti postojanja na osnovu kojih svaka spona treba da bude temelj za boljeg čovjeka, ohrabrenog čovjeka i čovjeka koji traži nove puteve za bolju budućnost. Budućnost definitivno nije govor mržnje, etničko distanciranje ili brojne predrasude, jer naše razlike treba da budu ono što nas krasi i što će unaprijediti nas kao zajednicu, bez obzira na to šta društvo kaže, riječi i ideje mogu da promijene cilj.
Zato mladi svijete, hrabro se suoči sa problemom i neka tvoj korak bude korak empatije i saosjećanja, a dobar trag učiniće ovaj svijet boljim mjestom za život.
Ime i prezime: Tijana Ðurđić, Žabljak
