Želim i žalim
Ponekad želim da sam rođena u nekom ljepšem vremenu. Onom vremenu u kojem se cijenila umjetnost, vremenu u kojem su riječi imale smisao, kada su poetičari i pisci uživali autoritet. Danas i ovdje, oni su samo izbezumljeni, ne znaju šta da učine sa sobom pa eto… pišu.
Poželim da se neko pronađe u mojim riječima, da ga, kako se kaže, pogodi neki stih. Voljela bih da se i sada djevojke osvajaju stihovima naših velikana, da nas spajaju riječi a ne prolazne stvari.
Žalim što ne dozvoljavam sebi da pronađem prostor da iskažem svoje riječi.
Žalim što uvijek kradom pišem, daleko od očiju drugih.
Žalim što pišem samo sebi i … ponekoj bitnoj osobi koja moje riječi neće pročitati nikada.
Žalim što samo kroz stihove pričam ono što bih željela, ono što bi ispunilo moje živo, ali hladno tijelo.
Žalim što ovu strast malo ko razumije, poštuje ili, daleko bilo, uzdiže.
Jer je pjesnik, nazovimo ludak, koji svoju unutrašnjost kroz riječi izliva, onaj koji na kraju samo uzdiše.
