PRISTANIŠTE „LINKOLN“
„Ja plačem kad i drugi strada,
Kad tuđa sreća ko cvet vene,
Za mene nema tuđih jada,
Što boli drugog, boli mene.“
Milan Rakić
Juče je okićena jelka u centru grada, time je završena priprema za Novu godinu.
Gradić R. u Sjevernoj Karolini zaogrnuo se u praznično ruho, na vratima svake kuće visili su vijenci i zvončići, klupe u parkovima su okićene šarenim trakama, u svakoj prodavnici je bogat novogodišnji asortiman. Ovo nije neobična pojava, svake godine grad je okićen istim ukrasima, na istim mjestima, ali ove godine dogodila se promjena.
Prije nekoliko dana u Džefersonovoj ulici doselili su se dječak i njegov ujak, Afroamerikanci. Robert, mršavi tinejdžer, veselog lica i blagog pogleda, ostavljao je utisak smirene osobe; u njegovim očima se jasno vidio odraz čiste i neporočne duše. Budući da su stigli u dane praznika, upis u školu čekao ga je poslije raspusta. Dan nakon useljenja, Robert je izašao da upozna okruženje. Od doručka su ostali komadići hleba, pa je otišao u park da njima nahrani labudove. U parku se sastajala tročlana banda tinejdžera, jedna od mnogih u R.-u. Stajali su na pozamašnoj razdaljini od Roberta, i međusobno raspravljali:
-„Opa, imamo pridošlicu, i to obojeni!“- povika prvi razrogačeno.
– „A dovukao se ovdje, na našu teritoriju. Treba mu pokazati gdje mu je mjesto. Zna li neko nešto o njemu?“- upita drugi uzimajući cigaretu.
– „Crnac, to mi je dovoljno. Vidi samo kako se prenemaže nad jezercetom.“- pokaza treći, a onda se približe Robertu.
Robert je čučao kod jezerceta i nije opazio da se nasilnici približavaju. Prvi ga je nogom udario u šake i opsovao, a komadići hleba su ispali iz Robertovih ruku, i tada je glasno jauknuo. Drugi i treći su ga gurnuli u jezerce. Dječak se vratio kući modrih šaka i mokar. Ujak je sa sažaljenjem slušao o tom nemilom događaju, a dok mu je davao drugu odjeću, na dječakova prsa kapnula je ujakova suza. Poslije nekoliko dana Robert je odlučio da ode u bioskop, prikazivao se film „Skrudž“. Pred ulazom su stajali blizanci, brat i sestra, Robertovih godina; plavetnilo dječakovih očiju se odjednom raširilo, a kosa se trznula. Koliko je samo emocija proletjelo kroz Robertovo tijelo, sva svjetska čuda nisu bila dostojna te ljepote. Dječakovo srce je ustreptalo; koliko ga je samo obuzela ljepota djevojke. Kada je htio da uđe u salu, biletar ga povuče za uho i povika „Mislio si da uđeš?! Nije ti ovo svratište, da te više nisam vidio! I nemaš izgleda sa djevojkom, takva veza nije moguća.“
Vratio se kući potišten. Sjeo je pored ujaka i pitao:
– „Dragi ujače, zašto mi se dešavaju ove situacije? Zbog toga što nisam bijelac?“
– „Da. Znam da ti je teško, ali ne možeš promijeniti njihovo ponašanje na silu. Oni sami moraju da shvate da to što rade nije ljudski.“
– „Ali ne mogu da shvatim čemu takva mržnja. Kako takvi ljudi imaju prijatelje?“
– „To i nisu prava prijateljstva, nema tu ljubavi. Za prijateljstvo je potrebna iskrenost, otvorenost, požrtvovnost takođe. Ne mare oni jedni za druge. Oni nemaju mir u sebi, zato ne podnose druge ljude.“
– „Izgleda da je takvima bolji život, nego naš.“
– „Nikako. Za njih nema gore kazne nego biti izopačenog uma i srca, to je katastrofa. Ali, nadamo se pomoći Svemilostivog Boga; situacija može neočekivano da se preokrene.“
Naredne večeri Robert je šetao pristaništem, pod spokojnim nebom, blagoslovljenim kapljicama mjesečine, i promatrao dolaske i odlaske brodova.
Sjedeći na klupi, opazio je da mu se iz tmine veoma sporo približavaju tri čovjeka, kao tri sablasti. Međutim, slaba svjetlost bandera nije mu pomogla da otkrije ko to dolazi. Tek kada su stigli do klupe, dječaku je sve bilo jasno, bila su to ona tri nasilnika s kojima se susreo u parku. Nije mogao pobjeći, nasilnici su ga opkolili (poput hijena); očekivao je sličan svršetak kao onaj put u parku. Jedan od njih je krenuo da ga udari praznom bocom po glavi, no u trenutku kad je zamahnuo, nečija ruka ga je spriječila u tome. Ta osoba se iznenada pojavila, dječaku se učinila poznata, ali nije mogao da se sjeti odakle; onda je poprijeko pogledala nasilnika i rekla:
– „Zašto ne napadneš nekog sebi ravnog?“
– „U redu, ne želimo nevolje. Idemo mi u park.“- zapanjeno odgovori napadač i sva trojica se povukoše s pristaništa.
– „Sjećaš li me se? Vidjeli smo se u bioskopu.“
– „Da. Ti si brat one djevojke. Hvala ti, spasio si me. Trebalo je da im se neko suprotstavi. “- zahvali se Robert uzdišući.
Vratio se kući vedrog osmijeha, a hladan vazduh krijepio mu je lice, osjećao se kao da je odvezao čvrst konopac koji mu je stezao srce.
U toplini sobe prisjetio se ujakovih riječi, da svačija situacija može sasvim neočekivano da se preokrene.
