Krivac pred Bogom i Svetitelj
“U meni su se borile dvije sile: ona koja propovijeda dobročinstvo i druga, čiji su vječni ciljevi tama i zlo. Mada je borbenost duha davno iščezla iz mog bića, ni sad ne znam koja je sila pobijedila”.
Čudne misli je imao taj čovječuljak od tridesetak godina, po imenu Jovan. Bio je nizak, uvijek strahovito blijed, a njegovo lice odavalo je izgled čovjeka kome je oteta sva životna radost. Osim toga, konstantno je djelovao zbunjeno, kao čovjek krhke prirode odjednom bačen u vatru. Njegova prošlost je svima ostala većinom zagonetna, a jedino što se sa sigurnošću zna jeste njegova krivica pred Bogom, pred zakonom i, najgore od svega, krivica pred samim sobom. Nije imao posla niti bilo kakvu vrstu profesionalnog opredjeljenja. Svakodnevica mu je bila više melanholična nego dosadna, a vrijeme je uglavnom provodio u sobi, izolovan od svijeta, u potpunosti posvećen svojim mračnim mislima, koje bi sa zadovoljstvom izbrisao iz sjećanja ili spalio kao beznačajnu hartiju, samo kad bi mogao. Teško je reći da li je bilo šta moglo da skine taj oklop, obavijen oko onoga što se u normalnim okolnostima zove ljudsko srce, te napokon učini da se otvori i izbaci bar djelić svoje srdžbe. Ipak, religija se počela uvlačiti u Jovanov život kao sasvim neistražen segment ljudskog poimanja, čija bi tematika potencijalno mogla da postane dio uskog vidokruga njegovih interesovanja. Takva odluka je bila neobična za sve koji su čitavo njegovo biće proučavali kao jedan od svojevrsnih fenomena ljudskog roda, ali ne i za njega samog.
Bez obzira na to što je u duši bio duboko nesrećan, nikad nije želio zlo drugima i, mada je bilo gotovo nemoguće uopšte uspostaviti komunikaciju s njim, uvijek je opraštao ako bi ga neko povrijedio. Pošto je samo on znao zašto proklinje život i šta mu se tačno dogodilo, pitao se kako se ta sklonost ka praštanju i milosrđu razvila kod njega. Naravno, kasnije je shvatio da religija propovijeda upravo ove osobine kod čovjeka, te da će zato, ako joj se na adekvatan način prikloni, moći da razvije vrlo precizne i prefinjene mehanizme ophođenja prema ljudima (svakako, po uzoru na vjerska načela). U ostalom, šta ima loše u približavanju onom koji nas je stvorio? Vođen ovim pravilno utvrđenim hipotezama, riješio je da pokuša da svoj bijedni život izmjesti u drugu, možda srećniju dimenziju, u kojoj neće osjećati svjetsku bol niti će znati za bezvremenost kosmosa. U tom univerzumu, koji je trenutno bio razvijen na nivou fiktivne tvorevine ili varljive intuicije, vladaće vječito blaženstvo i neizmjerna ljubav.
Često je volio da izlazi kad padne mrak i ulice opuste. To je bio jedini način da sabere svoje misli i do neke mjere povrati krepkost uma.
Ja želim da se istinski posvetim onome što sam sebi postavio za cilj, ali zar jedan bijednik poput mene, vjerovatno najveći grešnik koji se na Zemlji do sada rodio, može uopšte da se približi religiji? Šta moje gnusno biće ima da traži u nečemu čistom i istinitom? Sigurno pripadam grupaciji onih izgubljenih slučajeva jer mislim da od svog života još mogu napraviti nešto lijepo, razumno i napredno. Sve oko mene odaje utisak mrtvila, samo još ne znam da li je to objektivno stanje stvari ili, kao i obično, u podsvijesti svoje unutrašnje raspoloženje preslikavam na okolinu, pa ništa ne vidim racionalno. Ova jeziva tišina me prosto boli. Kod drveća što me okružuje osjećam hladnu, čudnu udaljenost, nešto nalik odvojenosti od prirode, mada je drveće njen neizostavan dio. Možda atmosfera isključivo želi da me obmane, preplaši ovakvog, već dovoljno jadnog i zbunjenog. No, može li ova navodna estetika noći, u kojoj nema ništa zaista estetsko, učiniti da odustanem od istraživanja o Svetom Nikoli? Čuo sam da mnogi za njega kažu da je čudotvorac, zaštitnik, iscjelitelj, ali hoće li on, ne uzimajući u obzir sva ta odlikovanja, pristati da oprosti moje grijehe i konačno podari mir mojoj izmučenoj duši? Šta ako nisam ni dostojan razmišljanja o takvom čovjeku?
Ove misli mu sigurno nisu pomogle. Ipak, plakao je i, reklo bi se, na izvjestan način doživio katarzu. Počeo je redovno ići u crkvu. Ponekad bi posjetio i Hram Hristovog Vaskrsenja i praktično zapanjen i nijem posmatrao cjelokupan ambijent oko njega (impozantnu građevinu koju je neki dobročinitelj izgradio, sveštenike koji govore o jedinstvu, čovjekoljublju, spasenju, zajedništvu, a na poslijetku i sve te ljude koji željno čekaju red da uđu unutra). Sve to ga je polako, ali uspješno oplemenjivalo. Ipak, u hramu nije saznao ništa o Svetom Nikoli, izuzev onoga što je već čuo. Sveštenici su o tom svecu govorili s dubokim poštovanjem, kako i dolikuje, ali svojim odgovorima nikako nisu zadovoljavali njegovu znatiželju.
Međutim, riješen da istraje, nastavio je da traga. Svakog dana bi čitao Oče naš, a zatim je krenuo da razmišlja o deset Božijih zapovjesti, u želji da što bolje razumije smisao postojanja religije. Raspitivao se, edukovao na sve njemu dostupne načine i već je sam počeo da razmišlja kao vjerski potkovana ličnost. Ovakvo stanje napregnutosti volje i blage apatije trajalo je otprilike dvije godine.
Međutim, bilo bi izlišno govoriti koliko je istinita činjenica da se najvažnije i najbolje stvari dogode u trenutku kad to najmanje očekujemo. S tim u vezi, onog dana kad je odlučio da ne razmišlja o vjeri koja se bijaše stopila s njegovom dušom. Ali, eto crkva ispred njega. Mada nije znao zašto, ovo mjesto je prepoznao kao mjesto jedinstva, riznicu znanja i duhovnosti, kao mjesto spajanja nečeg, u tom trenutku nedefinisanog.
Pošto godinama nije komunicirao ni sa kim, za njega je bio veliki korak da započne razgovor sa nekim od tamošnjih sveštenika, što je i učinio, poslije dugog kolebanja. Kada mu je sveštenik rekao da postoje spisi o Svetom Nikoli koji bi mu mogli pomoći, te da mu on sam može otkriti izvjesne pojedinosti, bio je toliko srećan (a to od samog sebe apsolutno nije očekivao), da je morao na kratko izaći iz crkve da bi se primirio.
Kakva peripetija! Hvala Bogu što je smatrao za shodno da ja zaslužujem ovo.
Poslije ovakvog razmišljanja, vratio se nazad u crkvu i, pošto je čuo ove pojedinosti, odlučio je da pođe kući i sljedećeg dana nastavi istraživanje. Saznao je da Sveti Nikola je rođen 19. decembra (zato ja tog datuma slavim Svetog Nikolu). Rođen je u gradu Patara, u Likiji, koja je bila dio oblasti male Azije (današnje Turske). Smatra se čudotvorcem, iscjeliteljem, zaštitnikom lađara, splavara, ribara i svih putnika. Volio je djecu, stalno ih je darivao, zato se tradicionalno, kod katoličkih vjernika, orasi, lješnici, jabuke i slatkiši stavljaju u cipele pored kreveta i daju djeci. Kakav čovjek! Do sad nisam ni zamišljao da je na planeti moglo da postoji ovakvo stvorenje. Vraćam se kući nadahnut, dovoljno srećan. Noćas je nebo svjetlije nego obično. Mjesec je jasan, a odozgo se dobroćudno smiješi Jupiter.
Često sebe podsjećam na nesrećnog prognanog Ovidija. Među nama postoji ključna razlika, a opet vjerujem da imamo dosta sličnosti. ,,Pa vjeruj u bogove”, reče rimski pjesnik. Doduše, možda ne bi trebalo da budem nezahvalan. Ja patim na rodnom tlu, njemu je nesumnjivo bilo teže. Ja fizički nisam prognan i ništa ne ograničava moju slobodu, ali to ne čini ništa, jer me sopstvena duša sputava. Ipak, čini mi se kao da polako počinjem da shvatam da život nije tako uzaludan. Sveti Nikola, Ovidije i ja! Sveti Nikola je pomagao bolesnima i liječio ih, mornari su, u slučaju da im na moru zaprijeti bura, u pomoć pozivali Svetog Nikolu. Je li mogao riješiti buru u ljudskoj duši i iščistiti oči duševne? Svetac je našao mir u Bariju, mora da i moj mir čeka na mene. Možda se i moj mir krije u pomoći drugima. Kult pomaganja i darivanja siromašnih bio smisao života Svetog Nikole, kao i njegovo opredjeljenje.
Jovan je odlučio da prekine istraživanje. Život Svetog Nikole mu je dao sve odgovore. Postalo mu je jasno da mora da zaviri duboko u sebe da bi pronašao odgovor na sva, za njega goruća pitanja. Cjelokupna problematika njegovog života je on sam, koji se, do ovog trenutka, isključivo priklanjao mračnim sklonostima. Inspirisan Svetiteljem, ako želi da vidi i na sopstvenoj koži iskusi dobročinstvo, mora ga pronaći u sebi.
U meni su se borile dvije sile: ona koja propovijeda dobročinstvo i druga, čiji su vječni ciljevi tama i zlo. Mada je borbenost duha davno iščezla iz mog bića, ni sad ne znam koja je sila pobijedila. Jedino što me stvarno zanima je razlog zbog kog je Sveti Nikola još od djetinjstva bio sklon da pomaže drugima. No, sad shvatam da je to nemoguće saznati kao šturu, ograničavajuću činjenicu.
Ja još uvijek živim ništavnim životom, ali u meni sad ima mnogo više optimizma nego ranije. Ne znam hoću li u budućnosti pravilnije, ali znam da me priča o ovom čudotvorcu zaista učinila boljim čovjekom. Daleko sam od sveca, ali obećavam Bogu i samom sebi da ću, koliko je to u mojoj moći, svojim postupcima pokušati da budem dostojan sebe i sopstvenog identiteta. ,,Pa vjeruj u ljude”, kažem danas.
