KAMENO SRCE
I krećemo od dijela koji me promijenio. A sjećam se tačno tog čovjeka i svoje pete godine, sjećam se mog oca i drhtavog lica moje majke. Kao mala nijesam shvatala kakav je to nedostatak iako mi je majka govorila o tom čovjeku kojeg sam trebala nazivati ocem. Od svih priča jednoj sam prisustvovala lično. Bio je to dan koji mi je ostao duboko urezan u sjećanju, dan koji me prati kao sjena, budi me često iz sna, nadima mi grudi i čini da zavrištim iz sveg glasa. Kao dijete koje je počelo svjesno da razaznaje svijet, i pored toga što sam bila samo jedna petogodišnja djevojčica, shvatila sam da ću ga tog dan vidjeti. Znate, valjda, šta znači sudnica…, razvod…, trauma… Rečenica koja je tog dana bila najbolniji udarac mojoj majci, bi moje jednostavno i prosto pitanje u prostoriji u kojoj sam se nalazila – Mama, ko je onaj čiko? Uslijedio je odgovor koji je meni bio teško shvatljiv. – To je tvoj otac, tvoj babo… – tiho je izletjelo iz njenih suvih usana. Eh, babo, babo…, koliko sam puta čula tu riječ u dvorištu moje nane, mamine majke dok sam se igrala s djecom. Često sam i ja očeve svojih malih drugarica zvala babo dok su im one trčale u zagrljaj. Ponekad bih im se zaletjela da i mene zagrle, ponekad… Jednom sam bila zagrljena od nečijeg baba, ali taj zagrljaj je bio hladan, hladniji od kamena u nabujaloj rijeci.
Sudnica… Tražila sam dozvolu od majke da samo onako djetinjasto otrčim do njega i da ga pogledam. Ne znam šta sam htjela, možda sam tražil zagrljaj, osmijeh … ne znam… Otrčala sam do mjesta na kome je bio on i sa, tada smiješkom i nevinim izrazom lica, pogledala u njega. Nije me pogledao. Pokušala sam da se nasmijem… čak i da mu dodirnem ruku… pokušala. Međutim, njegov oštar pogled ka mojoj majci me uplaši. Vidjeh da u njegovim očima sijevaju munje, a čvrsto stegnute ruke me uplašiše, pa se polako udaljih od njega. Čekala sam sudiju da odredi kome ću pripasti i nijesam bila bijesna. Ja tada, naravno, za mržnju nijesam znala. Bilo mi je neshvatljivo što me ne zagrli kao što su očevi grlili svoje ćerke, pa makar i taj zagrljaj bio hladan kao stijena.
Odrastajući, često sam se u samoći pitala kako može da mi bude otac neko ko nije vidio moju prvu vožnju biciklom, moj prvi kolač koji sam nestašno pravila u kuhinji s mamom, prvi izvađen zub, razbijeno koljeno, prvi smiješak zaljubljenosti. Ako vas zanima, evo me, tu sam sa najdivnijom ženom ikad rođenom, mojom majkom. I dalje mi je pred očima lik mog oca, koji je imao neki skamenjeni pogled, napaćen od života. To lice za osmijeh nije čulo. I dalje se sjećam kako mama, advokatica i ja nasmijane izlazimo iz sudnice. Moja mama je taj osmijeh onako teško nosila. Kad se bolje sjetim, nije to bio osmijeh, to je bila bolna grimasa koja je dopirala iz njenog srca. Advokatica je zaradila svoju dnevnicu i njen osmijeh je bio dio njene profesije. Moj osmijeh je bio produžena grimasa moje majke. U stvari, ne sjećam se najbolje, možda se nijesam smijala, možda sam plakala, možda sam pogledom tražila baba… ne znam.
Promijenila sam se, razmišljala sam mnogo i bila često odsutna, udaljena od ovog realnog svijeta. Previše mi je bila teška realnost i svijet u kome sam živjela. Neko bi rekao da je to trauma, ali, ipak, bio je blagoslov, vjerujte mi! Taj čovjek tamo negdje, moj otac, moj babo, naučio me je šta je srce jednog djeteta, malog povrijeđenog, a opet bez mržnje. U tom periodu dođete do zaključka da se život dijeli na tri puta – pravi, pogrešni i na onaj treći poznat kao “zlatna sredina”. Moja majka, opet ponavljam, žena sa najdivnijim srcem na svijetu, i ja oprobale smo se na tim putevima, ali ni ona ni ja nijesmo mogle do kamenog srca. Kod ljubavi ne postoji put, on postoji samo u životu! Logički razmišljam da se baš ovaj život i svodi na ljubav, ali i na mržnju, to sve zavisi od vas i vašeg razmišljanja. Srce bira. Moje je odabralo – ljubav! Ne ljutite se na život, sebe ili ljude oko vas. Samo volite, praštajte i shvatite druge. Budite zahvalni svima i svemu, a najviše svom životu.
Gledala sam babov profil na Instagramu. Gledala sam jedan snimak. Jedan dječak moga baba zove babo. Moj babo uči tog dječaka da vozi bicikl. Neka, bar njega, mog malog polubrata. Zaiskrilo mi je u srcu. Srećna sam. “Za ljubav, ne za mržnju, ja sam rođena” – reče Antigona. Voljeću bratića kao što je i ona voljela svoju braću. Ona ih je vidjela, dodirnula… Ja moga samo viđam na Instagramu. A, babo…, možda mu zatrebam, možda… Kunem se da ću ga zagrliti. Zagrliću ga poput mojih drugarica iz djetinjstva, koje su grlile svoje očeve dok sam se ja gušila u suzama koje su ispunjavale aortu moga srca i koje niko nije mogao da vidi osim moja dječija duša. Hoću taj stisak, hoću svog baba! Otopiću mu kameno srce.
Medina Višnjić
Gimnazija ,,30. septembar”
