RAMAZAN MOJ BLAGORODNI
Da je dova kiša, ljudi bi se tokom ramazanski dana u rijeku pretvorili. Da je duša suvo granje, iftarom bi probeharala. Radost i čistota srca koju osjetim u ramazanskim danima, ovaplote mi dušu, a dunjaluk mi se učini kao nepresušan izvor čije je vrelo prepuno nade da je čovjek od Allaha stvoren da voli blagodati ovozemaljske.
Mjesec dana posta napravi od čovjeka snažnu stijenu koja odolijeva svim izazovima sa kojim se susreće čovjek. Sedžda postaje slađa kada je suv stomak a misli čistije od Une u Bihaću. Lakim korakom uđemo u post, i umjesto da hodamo, jednostavno poletimo od ljepote duha. Prvi sufur i iftar dolaze kao livada puna zelenila poslije kiše. U mojoj kući se svjetla upale, pa skoro čitavo selo zasija. U tom trenutku ne moram da znam, ali osjećam duše nahranjene imanom.
Prvo ustaje majka koja je već prije nekoliko dana isplanirala šta će spremiti za taj prvi sufur. Čujem njen glas, taj glas koji me budi, ne ljuti me, pa bez ljutnje ustajem sa lakoćom uz sjećanja kako me je teško probuditi za školu. Ulazim u dajovu sobu, on kao Allahov rob koji je izgubio sposobnost da hoda i koristi noge, koristi svoja kolica i ustaje sa posebnim sjajem u očima i ljubavi prema Gospodaru. Mala porodica je na okupu, svi jedu nafaku koja je od Allaha Subhanahu Wa Ta’ala. Kako da srce ne zaplače? Zaplakaće od ljubavi prema svojoj vjeri. Zaplakaće od velike radosti. Poslanik naš se mora spomenuti na sofri.
Naučena sam da je zahvalnost Gospodaru na nafaci onaj čin koji muslimana gradi i podsjetnik da u našoj vjeri halapljivosti nema. Prvi iftar Ramazana, majka spremi onako da ti usta sama ovlaže suve usne. Nema gladi. Stvarno je nema. Duša je toliko sita, dovila je, isplakala je, ispunjena je, pokajala se. Vidim povremeno da u maminim i dajovim očima postoji neka vrsta nedostatka, fali im brat koji je prije nekoliko godina već na ahiretu. Meni ne fali ništa, predajem se dovama onako kako sam naučila. Tako i treba, Gospodar je dao sve ono što može da se podnese. Gledam na televiziji, čitam na portalima kako se vrši genocidi nad našom braćom i sestrama u Gazi. Suze poteku zbog patnje, i obavezno se dova uputi da im Allah Subhanahu Wa Ta’ala pomogne i olakša. Znam da će kazna stići počiniteljima takvih zločina i velike nepravde.
Uzbuđena sam i predana mjesecu koji dolazi. Tada smo svi kao jedno. Porodice se ujedinjuju, soframa halvin miris hara i žeđ nestane.
Hadisi o poslanicima mi ispunjavaju Instagram ovih dana. Čitam, a čitajući odbrojavam dane.
Svaki nedostatak neka bude samo jedno zrno kukuruza u čitavom polju. Iman neka u ljudske žile prodre, samo neka Gospodar bude zadovoljan svojim robovima, a za svaki grijeh neka bude iskrenog pokajanja. Ramazan pustimo da očisti i nahrani glad lubine, očisti nam dušu i približi Gospodaru.
