Mržnja koju nijesmo birali
Svijet u kojem živimo nijesam uvijek zamišljala ovakvim. Bilo je dana kada su me pogledi ljudi, koji su prolazili pored mene, podsticali da razmišljam o stvarima koje nikad nisam shvatala. Ali, nijesam mislila da će me dočekati podjele, zidovi i riječi koje razdvajaju ljude prije nego što se uopšte upoznaju. Nijesam birala da nosim teret prošlosti koja nije moja, a ipak me, na neki način, prati.
Bila sam dijete kada su mi prvi put objasnili šta znači biti “mi”, a šta znači biti “oni”. Učiteljica je u školi, tokom časa, spomenula neku daleku zemlju, govoreći o ratu koji je podijelio ljude koji su, prije toga, živjeli zajedno. Sjećam se da je svaki njen pogled prema meni nosio teret tih riječi – kao da sam bila odgovorna za nešto što nije imalo veze sa mnom. Tada nijesam razumijela, ali osjećala sam tugu. Tugu zbog nečega što nije bilo moje, ali što je bilo duboko usađeno u sve oko mene. Rođeni smo u svijetu gdje su granice jasno postavljene: ovamo su “naši”, tamo su “njihovi”. Uče nas da pripadamo jednoj strani, a da drugu posmatramo sa sumnjom. Iako nisam imala odgovore, činilo mi se da nešto nije u redu s tim podjelama. Zašto ne mogu da budem prijatelj sa svima? Zašto svi ljudi nisu isti, bez obzira na to odakle dolaze? Mržnja, ili barem nepovjerenje, raste u tišini, u onim nesvjesnim pogledima. Niko vas ne pita kako se osjećate, jer se podrazumijeva da vjerujete onome što su Vam rekli. I tako rasteš sa strahom da nešto nije u redu, sa osjećajem da postoji neko “drugi”, kojeg ne smiješ razumjeti i s kim ne smiješ biti blizak. Ali, jedno znam – mržnja nije prirodna. Nijesmo se s njom rodili. Nije ona nešto sa čime bi trebalo da živimo. Neko ju je stvorio, neko je odlučio da je prenese dalje, ali to ne znači da i mi moramo da je prihvatimo. Iako su mi odrasli često govorili da bi trebalo da se držim onih “mojih”, uvijek sam osjećala da nešto nije u redu s tim. Zato se pitam – dokle ćemo nositi mržnju koju nijesmo birali? Jednog dana, dok sam šetala kroz park i razgovarala sa starom drugaricom, spomenula sam ime jednog dječaka iz škole. “On je druge vjere,” rekla je ona. “I šta onda?” pomislila sam. “Zašto je to bitno? On je samo dijete, baš kao i nas dvije.” I odjednom, osjetila sam kako ta mržnja više nije imala mjesta u mojim mislima. Zašto dozvoljavamo da nas prošlost zarobi, umjesto da iz nje učimo? Mržnja koju nijesmo izabrali ne definiše nas, ali nas oblikuje. Ako to prihvatimo bez otpora, postaćemo samo nastavak prošlih grešaka. A ja ne želim da budem nastavak – želim da budem promjena. Zato biram da gledam ljude onakvima kakvi jesu, a ne onakvima kakvima su mi rekli da ih gledam. Ne želim da budem dio tuđe mržnje, u bilo kom aspektu te riječi. Želim da ovaj jedinstveni život učinim posebnim. Vjerujem da su ljudi, uprkos svemu, sposobni za dobrotu, za promjenu, za ljubav. I ako postoji i najmanja šansa da svijet učinimo boljim, onda vrijedi pokušati.
Na kraju, možda nije uvijek lako donijeti odluku da izaberemo ljubav i razumijevanje, ali vjerujem da je to jedini pravi put. Ovaj jedinstveni život koji imamo, tako kratak i neponovljiv, vrijedi učiniti posebnim. Ako svi damo samo mali doprinos, mogli bismo svijet učiniti boljim. Niko nas nije pitao da li želimo mržnju, ali mi imamo moć da izaberemo put koji vodi ka zajedništvu. I kad se pogledamo u oči, možda ćemo shvatiti da, zapravo, svi želimo isto – da budemo voljeni, prihvaćeni i da živimo u miru. I to je ono što nas čini ljudima. Počnimo sada, jer budućnost je ono što gradimo danas.
Albina Kovačević
