Graditi mostove prijateljstva – to je naša misija
Među ljudima oduvijek postoji povezanost. Mostovi spajaju udaljene obale. Svaki pojedinac ima određenu ulogu u društvenoj zajednici. Na nama je da gradimo nove mostove i obnavljamo stare. Sve u interesu sadašnjih i generacija koje tek dolaze.
Od ranih godina, dok još uvijek spoznajemo ko smo i gdje pripadamo, mi ostvarujemo kontakte sa ljudima oko nas. Uspostavljajući međuljudske odnose razvijamo se kao ličnosti i na bolji način spoznajemo kako funkcioniše svijet kome pripadamo. Kako rastemo, sve više se povezujemo sa ljudima na isprepletanim putevima naših života. Neki ljudi su nam bliži po svom karakteru, neki po ubjeđenjima, ali svaki čovjek treba da ima razvijen visok stepen tolerancije i razumjevanja. Da bismo bili zadovoljni i srećni moramo se osvrnuti oko sebe, oslušnuti, biti saosjećajni i komunikativni. Mislim da se mnogi problemi mogu riješiti ako razgovaramo i pružimo šansu drugima da jasno izraze svoje misli. Na svakoj životnoj stanici svakodnevno otkrivamo nešto novo, postajemo mudriji, podučeni prethodnim iskustvima. Ta mudrost nas uči da budemo obazriviji, ali to ne znači da treba da se distanciramo od drugih ljudi. Mudrost treba koristiti da pravovremeno reagujemo u nekim teškim situacijama, da spriječimo potencijalne sukobe i otuđenost jednih od drugih. Čovjek je društveno biće, okrenut lijepim stvarima koje ga čine srećnim. Treba stalno i neumorno tragati za nitima koje nas povezuju, uprkos izraženim razlikama. Čak i neke porušene kule od karata, koje smo davno otpisali, mogu se vještom rukom brzo obnoviti, sagraditi ponovo, ukoliko ima volje i smjelosti. Moramo biti velikodušni i imati plemenito srce. Kada se osvrnem oko sebe, vidim sve manje ljudi koji imaju takvo srce. Plemenitost kao osobina kao da izumire. Čak i kada su strašne bure i nepogode ne treba gubiti razum, treba pokušati da razumijemo, da nađemo rešenje. ,,Samo velike stijene primaju udarce, male se odmah slome i nestanu u moru.“
Sagledavši svijet sa ovim mojim mladim očima i podučena istorijskim zapisima, mislim da je bilo previše ratova. Ratovi nas ne vode u srećan kraj. Cijelo čovječanstvo grca u suzama ako je ijedan pedalj Zemlje ugrožen. Kao i u djetinjstvu, mislim da nas prijateljstvo može jedino spasiti od svih nevolja. Zato ja ne odustajem da tražim u ovom svijetu prijatelja. U svakome pronalazim najljepše i vjerujem da je svaki čovjek po prirodi rođen dobar. Na mladima svijet ostaje. Znam da od mudrosti, angažovanosti i zajedništva nas mladih zavisi budućnost naše planete. Neka nam mostovi prijateljstva svima pokažu pravi put!
Milica Vojinović, III-1
Gimnazija ,,Tanasije Pejatović“, Pljevlja
