SUROVI SVIJET
Nepravda vlada čim pregazimo preko kućnog praga
i nigdje iz usta ne izađe riječ blaga,
neko je lomljiv kao staklo,
neko grubog i surovog srca i niko od nas
ne zna da li uopšte ono kuca?
Takvi pravdu ne vide već samo svoj cilj i sebe,
usput unište nekog krhkog ili mene ili tebe.
Ni bliski ljudi nam iskreni nikad bili nijesu,
samo zavaravaju maskama svojim i poigravaju se,
lažima nad srcem tvojim.
Ovaj svijet nije ni pupoljak ni cvijet.
Budi spreman na sve i kada najmanje očekuješ,
tad nepravdu raširenih ruku dočekuješ.
Odrastamo u taj težak svijet,
nije više kao u bajkama nježan i lijep.
Zato pripremi se, jer u nepravdama na sekund postaneš slijep.
ZEMLJO MOJA
Zemljo moja, šta ti se
dešava?
Ulice vesele, preplaviše
se tugom,
i niko se ne
raduje
sa svojim
drugom.
Zemljo moja, šta te tako
boli?
pa se svako sa
svakim
bori.
Zbog čega na mjestu
gdje smo
sigurni
bili,
ni slutili
nismo
šta će se desiti
da će
gorka sudbina
svijet
zadesiti.
Zemljo moja,
ozarena lica
prolaznika
postadoše pusta
i bez glasa
kao
nijema.
Zemljo moja,
zašto više
igre
nema?
svakim danom
sve
tužnija tema.
Pa zemljo moja
dokle ova
bol
da se
izdrži više,
ljudi
svoje emocije
kriju
sve tiše
i
tiše.
Zemljo moja,
šta se još
desit
u ovom svijetu
može
molim te, ne dozvoljavaj
ovo više
Bože!
PUT NAŠE SUDBINE
Ukrštenim putem
bez tebe
hodam,
ja bih
opet
u
svoj život
da te
dodam.
Suzama kvasim
lice tužno,
mora
da je ovo
bilo
nužno.
Sudbina je
kriva
sve
s’ nekim
biva,
samo znam
da si
nekad
bio
meni
mio.
Ali si otišao
i bez
opraštaja
raširio
svoja krila,
sigurno
da
ne bi
više tvoja
bila.
Samoća me
obgrlila,
i tebe
mi
dograbila.
Da li ćeš
kad
saznati
kako
moja duša
pati,
i što me
stalno
za to
ispituje
moja
mati.
Kako da
tamu
ovu mračnu
obrišem,
kad za tebe
ja
samo dišem.
Možda ovo
nekad
shvatiš,
pa
vidiš
realnost
i
meni se
ponovo vratiš…
Delila Agović
Mentor: Almasa Monić, prof. CSBH knjiž.
