– Majko, imaš da imaš sve što ti duša zaište. Ni ptičijeg mlijeka ti ne smije manjkati. Ti okom, ja ću skokom! – kazao je sin Muradif i pokazao majci Behari njenu sobu sa pogledom na veliki park u jednom od najljepših kvartova u njemačkom gradu Manhajmu.
Nesvakidašnje sitna i mršava starica pomilovala je sina pogledom kakvog samo majke imaju i prošaputala: – Eh, ne beri brigu, sine, tvojoj majki i mrvica hljeba je puno. Sve što me je moglo zasititi i napojiti ostalo je u našoj Bosni.
Nikako se nije mogla navići na tuđi svijet u kojeg kao da je bila gurnuta. Neko vrijeme i nekako je bila zagovarana gledajući odrastanje unuka Damira i unuke Najre. Upadali su u njenu sobu, grlili je i molili da im priča o djedu Aganu i selu Haništima. I ta lijepa navika imala je svoj kratki vijek trajanja. U zagrljaju rekoše joj: – Nano, žao nam je, neko vrijeme nećemo se viđati… Babuka i mama šalju nas na školovanje u Ameriku.To je mnogo dalje od Bosne!
Njihovim odlaskom, nestalo je i ono malo vedrine iz njenih sitnih očima. U srce se uselila tuga koju je na sve načine pokušavala odagnati. Neko vrijeme odlazila bi u veliki park i brzo se vraćala. Snahi Sajmi se pojadala:
– Snaho, moja ti, ovdje niko nikoga ne poznaje. Ni ptice ne pjevaju onako kako su pjevale u selu gdje sam se i rodila i udala. Ovdje sam kao ptica u kafezu. Ne mogu ti ja ovdje dugo.
Da bi kazala nešto utješno, snaha je nježno prigrlila staricu i tiho izustila:
– Mila moja ti, moli tebe tvoja snaha da se nekako navikneš. Lakše će biti i tebi i nama kada te viđamo nasmijanu.
Kada se uvjerila da nema fajde od jadanja drugome, Behara se povukla u svoju sobu i zašutjela. Više je ležala nego što je sjedila u mirisnoj posteljini koju je održavala njezina vrijedna i brižna snaha.
Svaki dan sin Muradif ulazio je u Beharinu sobu, sjedao vrh njenog uzglavlja i molio je da nešto prezalogaji:
– Mila, de pihni, malo, makar malo. Zadahni dušu mlijekom i medom. Belesi i himber od ruže mirisavke snaha ti uzdurisala. Tu su i pite koje voliš… sirnica, burk, tikvenjača… pa biraj!
Po običaju jelo bi se ohladilo. Samo bi pihnula kahvu i spustila fildžan na natkasnu pored uzglavlja.Vremenom voda bi joj postala i doručak i večera.
– Majko, srce me boli kada te vidim kako mi kopniš i nestaješ pred očima. Umoriće te brige, mila moja!
– Moli tebe majka, ako ja patim, nemoj ti sine – govorila je i brzo se vraćala u svoj svijet u kome se najbolje osjećala. Od briga i tuge brzo je gubila snagu. Jedno jutro, prije nego što su ukućani pošli na posao, iznenadila je sve. Na pragu sobe dočekala ih je na drhtavim nogama.
– Majko, jesi li dobro?
– Jesam, dobro sam, dobro sine, bolja nego ikad – kazala je i nastavila tiho govoriti: – Sanjala sam sinoć naša Haništa, pa mi, mešćini i sad u nosu oni miomirisi livada i šuma. I sanjala sam, što dugo nisam, tvog babu Agana. Zove me; ‘Hašo, dođi, davno si otišla iz sela… Bez tebe se kruni i duvar na kući… Ne mogu ja bez tebe u onoj pustahiji!’
Muradif je pokušao nešto reći, otvorio je usta, ali nije ispuštao glasa. Gutao je nešto što se nije moglo ni progutati ni iskašljati. U nemoći da bilo šta izusti, zagrlio ju je i zaplakao.
– Muradife sine, nemoj, ne valja da muško plače. Čuvaj djecu. Javi im u Ameriku da je nana otišla njihovom djedu u Bosnu.
Ujutro su je našli pred izlaznim vratima.
Sjedila je stolici koju je sama donijela.
Bila je spremna za put.
Izgledalo je kao da je živa.
Džennetski osmijeh nije joj silazio sa lica.
(Najbolja priča za 2018. godinu po izboru časopisa “Avlija“)
