Jasmina Luboder Leković
PINOKIO SA HILJADU LICA
Dobro za (ne)društvene mreže
Nekada davno,
trudili smo se da budemo stolari svojih neispričanih priča.
U tim pričama postojalo je nepisano pravilo –
kada daješ, desna ruka ne smije da zna šta daje lijeva.
Svaku izgovorenu lijepu riječ obavezno je pratila duševna smirenost.
Izgovoreno je bilo u ravni sa našim mislima.
Ili su to bile priče na posjecima?
Ima li posjedaka još u domovima?
Činimo li dobra djela za tuđe oči?
Sevapimo li se od tuđih para?
Ima li naš osmijeh jedno ili hiljadu lica?
Šapućemo li sebi da ono što se nije fotografisalo –
nije se ni desilo?
Uživamo li u zalogaju dok tražimo najbolji ugao?
A na kraju neke druge priče,
mnogi sanjaju samo obrok!
Iz mog ugla, uz svo poštovanje vaših,
pitam se…
Gdje su nestali pravi junaci?
Gdje je Robin Hud?
Ili smo svi kao Petar Pan u ovoj našoj Nedođiji?
Neodgovorni!
U životnoj bajci znamo da se o ukusima ne raspravlja.
Ali zapitaću se…
Gdje nam je nestao ukus?
Dok hladimo jelo zarad boljeg selfija –
da li nas zagolica savjest?
Kad smo se to mi ohladili prije jela?
Gdje nam je nestala mašta?
I podsjetnik da život ima raznih uglova.
Da li Đepeto našeg doba
kleše u nama ljude, ili…?
Pogledajmo svijet iz pravog ugla.
Pogledajmo sebe u sebi,
sa druge strane stvarnosti.
I onda se zapitajmo –
šta to fotografišemo?
Život?
Sreću?
Ili možda… prolaznost?
Uspomene nam izmiču!
Uslikane četkicom foto-montaže.
Dođoh, fotografisah, okačih i pojedoh.
Lajk znači da postojim.
Čudno neko postojanje!
Čudne nam se bajke formiraju.
Baš smo napredovali u svojim pričama!
Ili nam je cilj da porastemo u tuđim očima?
Kao Pinokiju – nos.
Laku noć.
