NAŠA IGRA
Kada štit koji je sastavljen od nejakih komadića života iz djetinjstva počne da se lomi i kada počnemo da koristimo lijepak koji bi ga držao, tada je momenat da pokažemo svu našu snagu. Ali koliko je to moguće kada preko nas konstatno bivaju bačene razne lopte koje nema ko da uhvati sa druge strane? Da li ćemo ikada uspjeti sastaviti taj štit da bude dovoljno jak, ili čak značajnije, da li ćemo doći do saznanja da nam on ne treba i da mi sami možemo uhvatiti bačenu loptu?
Biti tinejdžer je golemo breme koje svi nose u jednom periodu života. “Premalo radiš, previše radiš, previše si debeo, previše si mršav, ne učiš dovoljno, učiš previše, niko te neće, svi te hoće….”, česti su izrazi koji prolaze kao misli kroz ili iznad glave svakog tinejdžera. Sam način na koji se oni reflektuju na ostatak svijeta često se vrate negativno i tinejdžeri pokušavaju da uhvate tu loptu što laganim, ali glasnim koracima ide ka njima. I kada dođe do njih pokaže se ko je kakav igrač. Treneri i sudije koji se često otkrivaju preko naših roditelja i drugih bitnih osoba u našem životu razmišljaju o tome kakvi smo mi igrači, ali vide li oni sve naše dobre poteze i sve greške koje napravimo u toku ove igra odrastanja. Reaguju. Pomažu nam svojim savjetima.
Na početku ove igre kada tinejdžerski dani počinju, sve nam se nekako čini idealno. Puni smo energije i mislimo da smo spremni da prihvatimo svaki udar koji dolazi. Kako se igra razvija, razvijamo se i mi. Postajemo sve slabiji i slabiji, ali zašto? Da li zbog jačine ovih udaraca ili zbog toga što mi sami slabimo? Da li svako: “Nemoj da dramiš!” ili “Nije ti ništa!” udaraju sve jače i jače? Da li nas svaki izlazak, svaki momak, svaka svađa sa roditeljima i svaka loša ocjena čine slabijim ili ipak hrabrijim. Da li nam one daju moć za nastavak igre ili ipak potrebu za tajm-autom. Štit koji nosimo iz djetinjstva, koji nas je nekada branio od svega, polako kreće da puca, kreće da slabi i da postaje sve manji i manji. Kako će to što je on promjenio svoj oblik promjeniti nas? Kako ćemo se mi kao zajednica oblikovati i kako ćemo izgledati kao pojedinci na samom kraju ove igre kada budemo izlazili na pobjednički tron, svjesni da nažalost neki nikad ne završe ovu igru i zauvijek ostanu u tajm-autu. U sredini igre, dok se dješavaju najveće napetosti i najjači udarci, mi treba da se branimo i udaramo jače. Međutim, kako možemo to uspjeti kad često treneri koji stoje iznad nas ne mogu da uoče našu patnju. Oni gledaju našu igru, a ne nas same, i često su skoncentrisani na to kako oni kao naši treneri izlaze na kraju igre? Kada su oni igrali, niko ih nije pitao šta ih boli, jer je tada bol imala drugu percepciju. Lopta je bila od lakšeg materijala, pa možda ih zato nije boljelo, ili su možda samo njihovi štitovi iz djetinjstva bili jači od naših. Sve se više približavamo kraju igre, a glas unutar nas sve više počinje da se približava našem grlu i sve manje imamo kontrolu nad njim. Vidimo da nas povreda čeka iza ćoška, ali ne znamo iza kojeg. Znamo, da ako pustimo taj glas da se probije, niko ga neće čuti. Svi ce nas gledati kao igrače, ali niko kao ličnosti. Na nesreću neki ne dođu do cilja, već traže predah. On predstavlja dio igre kada se osjećamo najbolje, a ne znamo koliko problema u stvari nosimo na svojim leđima. Ali on predstavlja I trenutak kada nema više igre, zamjena igra umjesto nas.
Igra se privodi kraju, dolazi momenat kada naš štit opet mijenja svoj oblik. Opet nam se vraća snaga, jer znamo da smo napokon blizu kraja. Snaga nam se vraća, dobijamo nadu, prepoznajemo naše dosadašnje greške i pokušavamo da ih ispravimo, osjećamo pobjedu, glas postaje sve čujniji i čujniji. Na samom kraju, uspjeli smo, uhvatili smo tu loptu i pobjedili. Ali da li bi nam ova pobjeda bila lakša da je neko ipak stao pored nas i pomogao nam? Da li bi ona došla brže da je trener vidio kako se osjećamo i pomogao nama, tinejdžerima? Da li su “pomagači” prepoznale potencijal u nama ili u nekom drugom igraču? I da li je naš štit jači sada ili prije igre?
Koliko riječi, koje adolescenti čuju u toku dana, ih oblikuje kao ličnosti i kako te riječi mijenjaju njihovu svakodnevnicu? Hoće li učesnici iz ove igre izaći tako što su oni uhvatili loptu, a na sebi imaju sto rana, ili će im pak neko asistirati, zavisi od sudija, trenera i suigrača, ali I njih samih. Riječ je jedino na šta se svi fokusiraju tokom igre. A o kojoj igri je riječ, pitanje je na koje svi mi imamo različite odgovore, međutim koji je pravi i da li on uopšte postoji? Bitna je igra, ali i osjećaj koji tu igru prati.
Marta Borović
II filološko, JU Gimnazija Kotor
