Na ivici svijeta
Na ivici svijeta, tamo gdje pijesak upija više krvi nego kiše, svaki trenutak tišine nosi teret miliona neumoljivih vapaja. Gaza – mjesto gdje se srca slamaju na svakom koraku, gdje jutra ne donose ništa osim stradanja i tuge.
Jedno dijete, jedno malo biće ne razumije zašto umjesto uspavanki čuje sirene i odjek granata, zašto više nema nikoga, zašto su ga voljeni napustili bez pozdrava. On gubi nadu u sjutra jer nema ko da ga spasi, nema ko da ga čuje. U rukama mu je kamen – jedina igračka u svijetu gdje djetinjstvo ne postoji, jer mu je sudbina okrenula leđa prije nego što je i shvatio šta znači biti dijete. Dok bi u nekom dijelu svijeta učio slova i brojeve, on prepoznaje različite vrste oružja i tenkova. Njegove male ruke se neprestano pružaju ka nebu, kao da traže nešto što im zemlja ne može dati. Tamo gdje su nekada bile škole, biblioteke i igračke, sada leže krhotine nečega što je izgledalo kao da je bilo dio nekog drugog, nepoznatog života; slomljeni autići, lutke bez ruku, pocijepane i izgorjele knjige koje ostaju zatrpane pod težinom neba koje se srušilo. Majke te djece ostavile su svoje posljednje priče i uspavanke u pepelu, u izgubljenim uspomenama, u zaboravljenim pjesmama. I možda će jednog dana, kada vjetar raznese pepeo i prašinu ruševina, svijet čuti te pjesme. Jer Gaza nije samo kratak prilog u vijestima, to je naša stvarnost, realno stanje našeg društva, poziv da preispitamo svijet koji gradimo.
U zatišju koje je donijelo prekid vatre, Gaza diše tiho, oprezno, jer se boji da je mir samo iluzija. Imajmo svijest, ne samo o Gazi, već o svakoj oblasti pogođenoj ratom, jer mnogi od tih ljudi, ako su živi, više nemaju gdje da se vrate, nemaju kome da se vrate.
Dara Račić
Gimnazija ,,Panto Mališić”, Berane
Foto: https://pixabay.com/illustrations/keffieh-keffiyeh-arabic-arab-scarf-7141390/
