Golub mira
Čujem u daljini jecaje neke,
nevinih duša tugu i jade.
Od njihovih suza beskrajne rijeke
stigoše i u moje, slobodom obasjane dane.
Gdje smo to stigli ljudski rode?
Zar je mir tako daleko?
Kakvi to demoni ljude nagone
da ratovima kolo vode?
Kako zaustaviti zlo u ljudima,
čime očistiti dušu i srce?
Kako da ova preteška tama
postane veselo, razdragano sunce?
Zašto je teško čovjekom biti,
živjeti u sreći, a voljeti jako?
Zar ne možemo dobrotu sijati
živjeći u miru sa svakim tako?
Hiljadu zašto mladost brine.
Golemi su nemiri u nama zbog toga.
Da li će ljude zagrliti ljubav
i samo tako darovati nam se sloga?
Golub mira negdje krilima maše,
daleko od čovjeka koji pati.
Kad ljudi prestanu da se plaše,
možda i on poželi da nam se vrati.
