Bakino blago
Ja sam prvo dijete u porodici, bakina prva unuka. Kako ona kaže – njena prva radost, ljubav, sreća… njeno zlato. Odrasla sam uz nju, uz njene nježne ruke i tople riječi, uz miris domaće pogače i šapat priča koje su oblikovale moj svijet.
Kao dijete, nisam mnogo vremena provodila s roditeljima. Baka je bila ta koja me je učila prvim riječima, slovima i brojevima. Kako ja volim da kažem – ona me je prva uvela u svijet pisanja i čitanja. Već od malih nogu slušala sam priče najčuvenijih pisaca s naših prostora: Rista Ratkovića, Branka Ćopića, Ive Andrića… Ali, među svim tim pričama, jedna je za mene imala posebnu vrijednost – ona koju je baka sama napisala.
Baka je imala svog djeda Petra, čovjeka kojeg je voljela više od ičega. Djed Petar nije bio najboljeg zdravlja i nije mogao obavljati seoske poslove, pa bi, dok su svi odrasli radili u polju, on ostajao kod kuće. No, ono što je on gubio u snazi, nadoknađivao je duhom. Bio je veliki ljubitelj knjiga – ne samo da ih je čitao, već ih je i pazio, mazio, čak s njima razgovarao. Govorio je da knjige imaju dušu i da im treba pristupati s poštovanjem, kao što se pristupa ljudima.
Baka je voljela da sluša njegove priče o junacima iz knjiga, o njihovim avanturama, snovima i borbama. Svakog dana, sve do večere, njih dvoje bi raspravljali o pročitanom, dijelili misli i oživljavali likove svojim riječima. U tim trenucima, knjige su prestajale biti samo predmeti – postajale su čarolija, most između prošlosti i budućnosti.
Ali jednog dana, ta čarolija je naglo prekinuta. Dok je baka bila u školi, na vratima učionice pojavila se njena tetka. Baka nije voljela da propušta nastavu i već je htjela da se pobuni, ali kad je vidjela tetkino uplakano lice, osjetila je da nešto nije u redu. Na putu do kuće, tetka joj je tiho rekla da je sada dovoljno velika da razumije stvari koje shvataju samo odrasli.
Na pragu ih je čekala bakina majka. Glas joj je bio blag, ali oči su odavale tugu.
– Djed Pero više nije živ – rekla je, pokazujući prstom ka nebu. – Ali i dalje je uz tebe. Gleda te odozgo.
Tog dana, baka je prvi put osjetila kako bol može biti tiha, a ipak glasnija od bilo koje riječi.
Nakon nekog vremena, porodica se okupila da podijeli djedovo naslijeđe. Svako je dobio kovertu s novcem – svi osim moje bake. Njoj je pripala drvena kutija s malim ključem u njoj. Samo je ona znala šta taj ključ otključava.
Na dnu djedove kuće postojala su vrata s gvozdenim katancem. Mjesto koje niko osim njega nije smio da dira. Njegovo najsvetije blago.
Kad je baka stavila ključ u bravu i otvorila vrata, pred njom su se ukazale police ispunjene knjigama – pažljivo složenim po žanrovima, pisci odabrani s ljubavlju. Stajala je među hiljadama korica, među hiljadama svjetova, i shvatila da joj je djed ostavio nešto vrednije od svega – riznicu znanja, bogatstvo misli, putokaz za cijeli život.
Mnogo godina kasnije, kada sam završila peti razred, baka mi je poklonila upravo te knjige. I dalje su bile besprekorno očuvane, sa stranicama koje su mirisale na prošlost i obećavale budućnost.
Baka knjige cijeni više od bilo čega na svijetu. Često mi prigovara da ne čitam dovoljno, kriveći tehnologiju koja, kako kaže, uzima knjigama njihovu nekadašnju čar. I možda je u pravu. Ali jedno znam sigurno – ona je na mene ostavila neizbrisiv trag.
Zahvaljujući njoj, naučila sam da su priče mnogo više od riječi na papiru. One su mostovi između generacija, svjetionici na putu života. Zahvaljujući njoj, knjige su postale moj svijet.
I znam da bi djed Petar bio ponosan.
Sara Konatar, učenica IX razreda OŠ ,,Risto Ratković” – Bijelo Polje
Mentor: Elvira Kurtćehajić, prof. C-SBH jezika i književnosi
