Pupoljci mira
Isti po mišiću što u grudima kuca,
po mislima, nadama što se roje,
uprkos svemu srce to, tiho muca,
da su nebitne religije, nacije i boje.
Biti što od raznih snova guša,
osjećanjima što nas obuzimaju cijele,
na kraju, sličnih duša,
nebitno da li crvene, crne ili bijele.
Neiskvareno čedo koje zemljom kroči,
zablude što mu guta dobrote plima,
ne vide razlike hladnoću, tople oči,
jednaku ljubav gaji prema svima.
Nesvjesan grijehova prošlih dana,
a svi od mesa i krvi smo isti,
nastavlja, bez soljenja starih rana,
kao rijeka što samu sebe čisti.
Teče sada, do polja raznih seže,
zemljište mira plodno, zaliva,
slozi tokovi joj teže,
o pročišćenju pupoljaka sniva.
Što nagrizaju um misli tašte,
i predrasuda štetnih da se liše,
gledajući milo, polja raznovrsne bašte,
jer iz takve cvijet najljepše miriše.
Andrea Gojković
JU Srednja medicinska škola „Dr Branko Zogović“, Berane
Mentor: Jelena Nišavić
