Djetinjstvo nema kraj a ne sjećaš mu se ni početka
Zauvijek nosim na leđima
teške snove jedne djevojčice
bijele mantile i ozbiljne rezove neke
nosim na usnama za vazda prve poljupce i čizme na nogama za neke puteve daleke.
Predaleke.
Kojima nikad nisam pošla.
Nosim na obrazima crvenilo majkinih baka i nosim u očima
tugu i bol predaka.
A nikad ih nikome tražila nisam.
Nosim u mislima svaki trenutak djetinjstva
i kad mislim da sam nešto prošla
u stvari ništa prošla nisam
jer ono što ti se desi dok još ne znaš ništa
baš to te cijeli život prati.
Neke se stvari dese kad nemaš pojma da se dese.
I često se vraćaš na iste ceste
sto puta umorna tražiš bolju verziju sebe
shvatiš na kraju, ipak
da nisi baš za sve ti kriva
da u tebi ima neka druga divlja
i nježna
i plačljiva
i hrabro živa
i svaka traži prostor za sebe
da te na kraju odvede
do one koja najmanje tuguje.
Nosimo na kraju krst svjedoka
da sve što činimo, činimo da liječimo ono dijete u sebi
da ga na kraju ipak vratimo
negdje tamo u zagrljaj sebi.
U neki topliji zagrljaj, kao što samo dijete i zaslužuje.
Đurđina Jovović
Plužine
