Borivoje Simić: Neprodate novine

Nekategorisano

Novine. Svežanj.

Skrajnute u ćošku poluprazne podstanarske sobe blizu vrata.

Imaju uši. Od trljanja o tijelo dok sam ih držao presavijene preko ruke. Novine koje prvi put nisam prodao.

Uđem i one me opomenu da su tu. Kao da kažu da misiju zbog koje su napravljene nisu završile. Zovu da je završimo.

Drugog maja, kada sam prije podneva sa njima pod miškom bježao kući i sa uzbrdice sa zebnjom pogledavao prema centru grada odakle se dizao gusti crni dim i čula pucnjava, vrijeme za novine je stalo.

I za mene.

Već treći dan sam za baštenskim stolom, zagledan u daljinu.

Nikada nisam tako dugo sjedio za ovim stolom. Posao, grad, lutanja, kasni dolasci… za dangubljenje na ovaj način nisam imao vremena. Tri dana gledam u istu liniju koja razdvaja nebo i brda. Pokušavam sabrati misli.

Trebam trunku razuma za koju bih se uhvatio. No, na tankoj krivudavoj liniji koju iscrtavaju krovovi kuća nema nikakvog znaka. Bešćutnost.

Djeca su mi društvo. Dva dječaka i djevojčica. Za mene neobično, ali mi odgovaraju. Nekoga odraslog vjerovatno bih izbjegavao. Ne bih ga mogao slušati kako se sablažnjava, psuje, jadikuje… To mogu i sam. Igramo karte.

Bucmasti dječak izgleda igračke malog mede me podsjeti: – Ti dijeliš. No, ja sam odsutan. Uzrujan. Misli mi lutaju.

Gruh… prolomi se na brdu preko puta. Granata. Djevojčica zadrhta, ostalo dvoje zaledi se nemrdnuvši.

Gusti oblaci dima iznad pogođenih kuća nabraše se u tamnosive lopte.

Potom počeše da se izdužuju i raspršuju. Polako se gube u maglini koju u sunčanom danu stvara sjenovita strana brda. Blizu su, ali istovremeno i nejasno daleko.

Detonacije nikako ne mogu da povežem sa gradom. Sulude su i tupave.

Vraćaju na moje neprihvatanje onoga što se događa.

Trenutak kasnije dječak me ponovo opomenu: – Hajde, ti dijeliš!

Rekao je to kao da je našu igru prekinula lopta koje je došla iz susjednog dvorišta.

Iznenađen sam, ali u trenu shvatam. Djeci se ne sviđa kad si isključen. Ako se iskopčaš iz igre onda ih nerviraš. Remeti se tok. Osjećaju da ih se ne poštuje i gube strpljenje.

Miješam karte i gledam u svo troje. Nestrpljive očice bulje u špil i iščekuju.

Počinjemo igru. Tišina. Samo se čuje trenje karata. Dječije glave kreću se u smjeru u kojem preslažu karte raskriljene u široke lepeze.

Posmatrajući ih shvatam da nema razloga da i ja ne budem fokusiran. Djeca ne vide opasnost i ne brinu za sutra. Možda im sve ovo izgleda kao prizor sa TV-a ili video igrica. Ali, kao što i oni ne dozvoljavaju da im iracionalna eksplozija pokvari igru, tako ni ja nemam razloga da očajavam. Moram da se pokrenem.

Odlazim u sobu, a novine u ćošku me opomenuše. Zovu da završimo misiju.

– Nisam dijete – kažem sebi.

Uprkos barikadama sutra se moram probiti do redakcije.

Novine treba prodavati.

O autoru:

Borivoje Simić rođen u Varešu 1963. godine, Bosna i Hercegovina. Godine 1987. diplomirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu – Odsjek Žurnalistika.
Novinarsku karijeru započeo sredinom 80-ih godina prošlog vijeka kao volonter u Našim danima, Večernjim novinama i dnevnom listu Oslobođenje u Sarajevu. U Oslobođenju kao novinar radio od 1987. godine do 2007. godine.
Među ostalim bio novinar-reporter, redaktor, noćni urednik, šef DESK-a, kolumnista-komentator, urednik ekonomske rubrike. Proglašen novinarom godine 2006. godine.
Tri godine proveo u Nezavisnim novinama, Dopisništvo u Sarajevu. Prvog juna 2011. pokrenuo internetski portal Indikator.ba, čiji sam i danas vlasnik i urednik. Književnim pisanjem se bavim u posljednjih godinu dana.

Bibliografija:

Priče:

– ”Burek (ili kad je počeo rat… u mojoj glavi)”, Časopis za književnost i kulturu Život Sarajevo br 1-2 2022., i 2023.
– ”Tajna pantalona sa širokim nogavicama", Časopis za pozorište, književnost i kulturu Susreti Brčko br.1-2, VI 2023.

Kontakt:

Adresa: Trg nezavisnosti 23, 71000 Sarajevo
Tel: 00387 (0) 61 206 022
Mail: borsim101@gmail.com

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *