Platno
Reklo bi se divan zimski san, i jeste bio. Sunce se prikralo i grije duše promrzlih sjenki koje se protežu po asfaltu. Kapa i šalovi lepršaju uprkos prividnoj toplini.
Poluprazan grad, neprepoznatljiv. Nema onih ljudi koji jurišaju na stanici kod parka, obaraju kako bi zauzeli što bolju poziciju u pretrpanom autobusu, a najskuplja je ona do prozora, gdje možeš da udahneš svježeg vazduha. Ovi rijetki ne gledaju okolo, ne interesuje ih niko i ništa, udaraju po testaturi sa obje ruke, zarobljeni žicama, uključeni u neki nevidjivi svijet, podignu pogled tek kada sjenka autobusa ugrozi vidokrug. Grad je bio tih poput napuštene pozornice nakon posljednjeg čina. Nije bilo smijeha, nije bilo žamora, ni koraka koji bi lomili tišinu – mladost je šutjela. Nekada su ovi trgovi pjevali životom, puni glasova što su poput ptica lepršali ka nebu. Sada su samo sjenke plesale na zidovima, nijeme i neprimjetne, jer su mladima oduzeli pravo da budu glasni. Njihove misli su bile zatvorene, poput ptica u kavezima, osuđene na neizgovorenost. Ko ih je slušao? Niko. Ko ih je razumio? Malo ko.
U srcima mladih, svijet je platno koje čeka da bude oslikano bojama njihove mašte. Ali, dok boje predrasuda i govora mržnje kaplju s nekih ruku, njihova ljepota blijedi, a platno postaje crno. Govoru mržnje ne treba ni prostor ni plodno tlo; on je poput korova koji guši vrtove zajedništva. A predrasude? One su otrov iz starih sjećanja, uspomena na nesreće prošlosti koje mladi često nasljeđuju, a rijetko propituju. No, u svakom mladiću i djevojci tinja iskra koja može zapaliti svjetlo promjene – razbijajući tamu etničkih distanci i osvjetljavajući puteve razumijevanja. Zar svijet nije dovoljno velik za sve njegove narode? Različitosti su njegove nijanse, note u melodiji koja postaje bogata tek kad se svi tonovi spoje. Nije li šuma najljepša kada u njoj rastu i bor i hrast, i breza i kesten? Mladi to mogu razumjeti ako ih naučimo da ljubav nije ograničena granicama, jezikom ili vjerom. Srce ne poznaje barijere – ono govori univerzalni jezik topline.
Riječ po riječ, djelo po djelo, predrasude se mogu pretvoriti u prašinu prošlosti. Kada mladi prihvate da su razlike poput mozaika – svaki kamenčić doprinosi slici – tada će govor mržnje postati bezglasni eho. Učenje drugih kultura nije izdaja vlastite, već dokaz snage duha koji zna da poštovanje nije slabost, nego snaga.
Srednja mješovita škola Andrijevica
Mentorka: Maja Folić
