OPORAVAK
Miha je sjedila na terasi svoje male kamene kuće zagledana u more. Nije mogla vjerovati da su godine tako brzo projurile. Prošle su pored nje i sada joj se čini da nje u njima nije niti bilo. Kada se osvrne na svoj život, ne vidi dane, ne čuje riječi. Ponekad samo osjeti da je njen Filip još tu negdje pored nje pa šutke razgovara s njim i čini joj se da mnoge njezine misli dolaze iz njegove glave. Rijetko odlazi na njegov grob. Nema ga tamo. Tamo je samo položeno njegovo tijelo, ono visoko, plećato, čvrsto tijelo koje je svoj radni vijek provelo u blizini rafinerije koju ona još uvijek krivi za stanje njegovih pluća i brz odlazak.
Otišao je jedne sive večeri i za njega ona, kada se zaželi razgovora, ostavi upaljenu svijeću u prozoru, kao znak da joj treba, da je željna razgovora i sita te puste tišine koja nagriza misli. Prošlo je već trideset godina od onog ljeta kada su zbog lošeg vremena morali otkazati svoje putovanje, a kada je Filip odmah nakon toga umro, mislila je da je to otkazivanje bilo loš znak, signal da će jedno od njih dvoje otići na put samo.
Sjeća se kako se dugo očekivano bablje ljeto, koje je u mislima počela svojatati, pretvorilo u nešto drugo. Vijesti su javljale o uraganu Irmi koji je dostigao stupanj pete kategorije, poharao Kubu i Floridu, opustošio Karibe, a tada se bujica vode izlila i na njezin grad. Nekoliko je dana kiša neprekidno lijevala, snažan vjetar skidao je lišće sa stabala i lomio im grane. Odvodi nisu mogli progutati svu količinu vode koja je prekrila trotoare, ulazila u podrume i prizemna parkirališta robnih kuća pa se uskoro i terasa njenog stana pretvorila u plitak bazen i voda je prijetila ući u stan. Nekoliko puta dnevno izlazila bi na terasu i metlom gurala vodu u odvode, kako bi brže otekla na ulicu.
Naglo je zahladnjelo i Mihi je postalo jasno da od očekivanog babljeg ljeta neće biti ništa.
Drugog ljeta stigla je suša. Grad se zbog priljeva turista utrostručio i uskoro se počela osjećati nestašica vode. Gradske vlasti zabraniše zalijevanje vrtova i pranje automobila. Prvo su stradale trave pa cvijeće, a i neka su stabla plićeg korijenja pokazivala da žeđaju i žude vodu. Zima je donijela olakšanje, ali se već sljedeće godine sve ponovilo.
Mihu je užasavalo ponašanje ljudi. Svi su znali što se zbiva, a ipak se zemlja nemilice onečišćavala. Ni zrak, ni voda nisu pošteđeni. Već nekoliko godina ne pije vodu iz slavine. I nju su uspjeli onečistiti zbog pohlepe i malo škuda u vlastitom džepu.
Onda je jedne godine puklo. Nije bilo ljetine. Voćnjaci su presahnuli, grožđe se posušilo. I masline su slabo rodile. Divlje su životinje silazile u gradove tražeći hranu koju šuma više nije davala. Ljudi su počeli krampovima razbijati betonske površine u svojoj blizini i saditi povrće. Čuvali su ga ograđeno bodljikavom žicom, upirući oči u nebo i čekajući kišu. Godine su prolazile, uragani i poplave, suše i požari postadoše svakodnevica. Užareni gradovi nisu više dobro mjesto za život. Cijene hrane su visoke, a svakodnevne pljačke više se i ne broje. Posebna lovina postaju starci i udovice, a Miha je upravo to; starica i udovica. No ona je i žena koja se ne predaje. U njenoj glavi još ima znanja i sjećanja na maslinike, na rodne vinograde, pašnjake na kojima stoka mirno pase, na godišnja doba koja se izmjenjuju, na zemlju koju smo baštinili zdravu i plodnu, a upropastili glupošću i pohlepom. Nije željela čekati novo ljeto u gradu. U njenim se mislima Filip složio s njenom odlukom. Kuda ode ona, ide i on s njom.
Sunce se već diglo visoko kada je Miha upalila motor svog starog automobila i krenula prema sjeveru, kraju pošumljenom visokim borovima i brezama na čijim su se granama još zadržavali kristali leda. Nadala se do noći stići u rodno selo svog oca u kojem je još trebala postojati njegova drvena kućica. Sjene su se izdužile kad je pred sobom ugledala proplanak. Desetak raštrkanih kuća i žičana ograda. Iz svih dimnjaka se izvijao dim, znak da su sve kolibe nastanjene. Nekoliko ljudi radilo je nešto oko kuća, dok su djeca trčkarala i galamila. Mala polja bila su okopana, stogovi sijena uredno složeni u bale. Iako se nešto snijega zadržalo u zakutcima, u zraku se osjećalo proljeće. Miha je zaustavila automobil i nastavila pješice. Zaustavila se pred drvenim vratima koja su sprječavala ulaz u selo.
Njezin dolazak kao da je zaustavio sve slike u pokretu. Ljudi su prestali raditi, djeca su zastala i ušutjela, čak su i kokoši prestale kokodakati. Tada se pokrenuo jedan krupan muškarac, naoružan vilama i polako došao do vrata. Nekoliko koraka iza njega išla su dva mlađa čovjeka. U rukama su držali kolce, a njihova ozbiljna, mrka lica nisu odražavala dobrodošlicu. „Ja sam Mihovilova kći. Moj otac ovdje ima kolibu“, rekla je veselo, nastojeći djelovati bezazleno. Međutim, pogled ljudi nije odavao povjerenje. Stariji, krupan čovjek je upitao: “Koji Mihovil? Nikada nisam čuo to ime.“
„Čudno“, odgovorila je, “a on je meni pričao o svom prijatelju Ivanu koji ima dvoje djece, Igu i Arsena i da ću kod njega uvijek biti dobro došla.“ Izvadila je sliku svog oca i pružila je čovjeku. Dugo je promatrao sliku, okretao papir, lagano prešao preko njega svojom krupnom, žuljevitom rukom, a onda se nasmiješio široko, otvorio vrata i pustio je u selo:
“Uđi, kćeri moga prijatelja, samo uđi.“
Uskoro se cijelo selo okupilo oko Ivanove kuće.
Svi su željeli čuti što se dešava u velikom gradu, što ljudi rade, kakve se haljine nose, idu li djeca u školu, je li stigao liječnik u grad i svi su jedva čekali ljeto kada će svoja vozila napuniti plodovima zemlje i odvesti ih u grad gdje će kupiti stvari koje zemlja ne može dati. Ivanova žena Danica pripremila je večeru. Bila je to krupna, vesela žena, živih crnih očiju, smeđe kose koju je vezala u rep i koja je bila prošarana sjedinama. Za ovu priliku ispekla je kokoš, a na stolu se našao sir, suhe jabuke, orasi. Hrana je bila ukusna i tako je fino mirisala. “Što uzgajate na poljima?“ pitala je Miha. Ivan je neko vrijeme šutio, a onda je ispričao priču: “Nakon velikih suša nije bilo lako pronaći sjeme, jer ga gotovo nije bilo. Proizvodilo se u laboratorijima. Ljudi su u prvo vrijeme bili oduševljeni, jer je davalo bolji prinos, a biljku nisu napadali nikakvi štetnici. Međutim, takve biljke, iako su davale obilje plodova, nisu davale sjeme. Bile su jalove. Iz njihovog sjemena nije rasla nova biljka. U njihovom okružju nije ništa drugo raslo. Znanstvenici su takvo sjeme morali tretirati u laboratoriju prije svake sadnje. To je dovelo do monopola nad hranom. Velike kompanije držale su monopol, a time i život cijelog čovječanstva u svojim šapama.“
Ivan je otpio malo jabučnog soka i nastavio priču koju su svi pomno slušali. „Ipak, bilo je malo pametnih ljudi koji su spremali prirodno sjeme i potajno ga razmjenjivali. Vlasti su takvo sjeme proglasile ilegalnim i proganjale su ljude koji su se oglušili o zabranu. Jedan od njih bio je i moj otac. Često su pretresali njegovu kuću, tražili u vrtu, ali on je uspio posudice sa sjemenom sakriti u neku hladnu rupu, a biljke je sadio svuda po planini. Eto, nakon velikih suša nešto je bilo spašeno; pšenica, tikvice, luk, kukuruz, krumpir, salata, rajčice…nešto smo mijenjali s drugim ljudima. Polako obnavljamo i širimo polja.“
„ A pljačkaši?“ upitala je Miha radoznalo.“Kako se s njima nosite? “
„Uvijek smo na oprezu. Stalno je netko na straži. Ima puno lutalica lopova, ubojica koji pokušavaju ući u selo sa zlim namjerama.“
Ivan je pogledao svoju ženu i namignuo joj: „ Zato smo se pobrinuli da nas bude više. Evo, moja lijepa žena podarila mi je tri sina i dvije kćeri.“
Danica se široko nasmijala i rukom mu prošla kroz kosu: “I to je dosta od mene, budeš li htio još potomaka moraš potražiti neku mlađu. Ali, onda ću ti ja svu kosu počupati.“ Svi su se nasmijali, a Ivan je nastavio: “Selo broji osamdeset duša, a djelujemo kao nekadašnje zadruge.“ Miha je nešto znala o tim zadrugama, znala je da je u njima glavnu riječ vodio najstariji muškarac, da se takvo društveno uređenje zvalo patrijahalnim, da u njemu svi rade i svi jednako dijele plodove svoga rada. Nije joj se jedino sviđalo što žena nije mogla voditi takvu zajednicu, ali je Ivan, kao da je pročitao njezine misli, dodao: “Evo, da ja umrem, glavnu riječ u selu vodit će Danica.“ Pri tome se nasmijao i pljesnuo svoju ženu po pozamašnoj stražnjici što je izazvalo novu salvu smijeha.
Miha je znala da je došla na pravo mjesto i jedva je čekala novi dan da može zariti svoje dlanove u crnu, rahlu zemlju, ranjenu majku Hraniteljicu.
Marija Juračić
