Čujem, Azize, rad si putu
I ognju kutnjem tanjiš plam:
konja si prodao Arnautu,
Međaše silne utro sam.
A nimet, robe? Eno, lukom,
Uzima ozim grdan mah:
Sijao si ga svojom rukom,
Zar te od žita nije strah?
I nije prvina, nije s volje,
Naš ljuti verem, beli, znam:
I mi bismo tamo, kud je bolje,
Ali nam pro praga ne da sram…
Refik Ličina rođen je 1956. godine u Radmancima ( C. Gora) a od 1994. živi u Lundu (Švedska). Piše poeziju, prozu, prevodi sa švedskog. Objavio knjige poezije: Poznavanje prirode (1970), Pčele (1983), Prigodne prisile (2009), Knjigovezačka ulica (2009) i nekoliko knjiga kratke proze Staklenici (2004), Strah od behara (2013), Ulični budilnici (2017), Dalge (2018.). Na švedskom jeziku objavio je izbor poezije Predikan för Eurydike (Pridika za Euridiku, 2009) i izbor novela När nyponrosor mognar (Kad šipurci dozrijevaju, 2013). Prevodi: Prisluškivanja, Bengta Emila Johnsona, 2010 (nagrada za najbolje prijevod na Međunarodnom sajmu učila i knjiga u Sarajevu, 2011. godine), Antologija moderne švedske poezije, OKF, Cetinje i Izabrane pjesme Magnusa Wiliam-Olssona (2014), Put u središte zemlje i druge pjesme, Larsa Gustafssona, 2016, Izabrane pjesme Tomasa Tranströmera, 2018. Dobitnik je Goranove (1979) i Brankove nagrade (1980), Klas De Vildes stipendium, za 2016.
