Slomljena pahulja
Nešto je prolazno,
nešto ipak ne,
a ja još uvijek ne znam
za šta se živi,
za šta mre.
Kako da prihvatim život, kao lak,
i da li da pogledam
ovaj, ispred sebe mrak?
Ispred mene, tebe, nas svih
da li postoji neki znak, tih?
Možda se šunja u ritmu pahulja prvih,
kad sve obijeli
ja ih grlih.
Ruka u ruci, osjećaj gubim
ništa više ne osjetih
jer ih u sreći smrvih.
I pahulje postaše lomljive kao staklo,
izgleda da se svijetu
sve kontroli omaklo.
Kako da shvatim
i ko da shvati,
hajde nek se hrabro sreća vrati.
Teško pitanje sa mnom živi,
da li se mogu ispraviti mostovi krivi?
Možda samo u tišini mirovati
jer sve teške teme, treba izbrojati.
Brojim, brojim al’ kraja nema
ne može se zadržati samo jedna tema.
One, teške kao kamen,
na dušu moju padaju kao ljuti plamen.
Gorčina mi novu ranu stvara
ali znam da za promjene imamo dara.
Neću podjele, predrasude, izdvajanja
želim svijet u kom ima kajanja.
Želim svjetlost u pukom mraku
I slogu u zlatnom zraku.
Mir kod svih u duši
I da se sve loše sruši.
