Jasmina LUBODER LEKOVIĆ
PISMO AMIDŽI ĆAMILU
Bilo je to nekad, dragi Ćamile,
Neko nije imao obuću, neko noge,
Sad nema ni džamije. Srušile su ih…
Ni kamen na kamenu nije ostao.
(Husein Bašić, Kad su gorjele Božje kuće)
Perom današnjice, dragi amidža Ćamile,
Evo pišem ti ovo pismo, i ja.
Možda si imao sreću, kako ti rahmetli Husein Bašić napisa:
– smrt je zaista lijepa, a naša stvarnost trenutno je teška.
Jer sam i ja, dragi amidža Ćamile, putnik…
Kao i onaj tvoj putnik iz istoimene pripovijetke.
Kroz vodu koja, ni dan danas ne umije da zbori…
Eh kad bi mogla, potekla bi sva voda ovog svijeta da ti opiše ovaj
kijamet.
Meni se čini da danas pored vode zbore i nebo i zemlja!
Čitam ovih dana presušio i naš Ibar, koliko smo tek mi presušili…
Tvoj narod nemaše obuće!
A u današnjem, neki kažu napreDNOm svijetu, naši nemaju ni vode…
Zbore srcem i dušom, ne predaju se!
Srce i ruke pružaju jedino prema nebu.
A mi neki, tvoji, tuđi, svačiji… gledamo.
Kao i tvoja voda nekad, teško zborimo…
Dobro je da ovu Nakbu, tvoje srce ne vidi…
Ne vidi ni tvoj zemljak koji ti davno pisa pismo.
Eh, dešava se kijamet prije kijameta…
Nakba nad nakbom…
Sva tinta dunjalučka bi presušila…
Nesvakidašnjom karikom kroz tvoja djela, slušah cvrkut ptica iz tvog
glasa.
Nisam znala da voliš i da si umio da pjevaš.
Ravno polje, žao mi je na te…
I još tri pjesme, tvojim glasom otpjevane. Mojom dušom se razliše.
Tragom tog terenskog snimka Instituta za muzikologiju iz našeg
Sarajeva.
Još ovu ti moram kazati.
Upoznajemo razne Hasane, sinove Huseinove.
Trudimo se i mi, da se pozdravljamo, onako kako se i sad od nas
traži!
Ženimo i dalje razne naše a tvoje Šerife, pored vode Promuklice…
Bacam želju u Bunar!
Baš kao što je i tvoj Džimšir davao pare od srca…
Da sljedeće moje pismo tebi bude samo san, a ne ovakva java!
Dolaze i prolaze godine…
Kao u tvom Hrtu, niko ne može da prati tu borbu.
Jer i sad se na svodu nebeskom, i dalje kao na pozornici. Bagdalom
gleda sa zemlje…
Gledamo nevidljivo i neshvatljivo!
I kamo sreće da je sve samo san, ili snu slično.
Na margini smo sa svim tvojim likovima koji nas samo posmatraju
kroz pero Dijane Hadžizukić, sinoć pročitane…
.
Rahmetom tvoje i Bašićeve duše.
Ko podigne ruke, nebo se otvara.
Ko napiše pismo, dva svijeta spaja.
.
U blizini tvog i našeg Bihora,
