PSI SU NAJBOLJI LJUDI, ŽABE NAJBOLJE VOĐE!
Potpuno se povukao iz javnosti i književnih dešavanja sve do pada Miloševićevog režima, nakon čega je počeo ponovo se pojavljivati na književnim večerima i u žirijima. Objavio je zbornik bošnjačkih narodnih izreka – Budi nešto da ne budeš ništa, zatim Antologiju poezije Bošnjaka i par pjesničkih knjiga. Pisao je eseje o bihorskim narodnim pjevačima. Možda nije naodmet napomenuti da se u leksikonu Ko je ko u Srbiji, koji je objavljen 1995. godine, još tada izjasnio kao Bošnjak
Piše: Almir Mehonić
Ismet Rebronja bio je pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejista, ali i publicista i novinar. Upravo ovo posljednje njegovo zanimanje, reklo bi se profesionalno, kao da je ostalo zatrpano ispod njegovog književnog rada. Nepravedno, jer koliko je god Rebronja bio dobar književnik, toliko je bio dobar novinar, urednik i bilježnik aktualnog momenta u Novom Pazaru, Sandžaku i širem prostoru. Bio je osnivač ili je, pak, učestvovao u osnivanju svih književnih i kulturnih manifestacija tog doba u Novom Pazaru, kao što su “Sopoćanska viđenja”, “Festival horova”, “Oktobarski susreti pisaca”, a jedno vrijeme bio je i direktor novopazarskog Doma kulture. Svoj novinarski rad Rebronja počinje u Radiju Novi Pazar, a kasnije osniva i uređuje list Bratstvo. Pored svog rada u lokalnim medijima, Ismet Rebronja bio je dopisnik brojnih drugih listova u Jugoslaviji i stalni dopisnik Politike iz Beograda.
S POLUAFIRMIRANOM OVČETINOM TREBA BITI OPREZAN
Ismet je u Bratstvu posebnu pažnju posvetio kulturnoj rubrici. Tu je objavljivao poeziju, prozu, prikaze knjiga. Pod Ismetovim uredništvom tada su za Bratstvo objavljivali svoje pjesme i Refik Ličina, Šaban Šarenkapić, pa čak je i Ćamil Sijarić objavio jedan odlomak svog romana čiji je dio napisao u Novom Pazaru. Tu su i prikazi knjige Zaima Azemovića, kao i tekstovi o Sinanu Gudževiću i drugima.
Pored “kulturne rubrike”, Rebronja se bavio i aktualnim društvenim životom, pretežno preko svojih stalnih kolumni pod nazivom Umjesto dnevnika i Fusnote. Nerijetki su tekstovi u kojima se Rebronja kritički odnosi prema vlasti, što je za doba jednopartijskog sistema bilo hrabro i rijetko pisanje, posebno u malim sredinama kakva je bio Novi Pazar.
Pored upućivanja kritike, Rebronja je bio i afirmativno raspoložen. Htio je i znao istaći pojave i pojedince koji su to zaslužili. Jednom riječju, Ismet Rebronja kao čovjek nije bio neko ko se prilagođava vremenu. Odustajao je od svega što je polovično, metiljavo, nepotpuno, neiskreno i prljavo.
Tako on u jednoj od svojih kolumni piše skoro pa poetske redove o ljudskom dostojanstvu, ali i o svom karakteru kroz primjer ljudske ruke:
“Ruka mora da se pruži prijatelju. Pružanje ruke neprijatelju je gadljivo. Mora da se ruci često gadi. Ruka je obilježena. Šaka je išarana. Ima svoje obilježje. Jedno i jedino. Ruka ostavlja trag. Ruka drhti. Ruka je odlučna. Po rukama se razlikuje gospoda. Po rukama se otkrivaju težaci. Po rukama se obilježavaju zločinci. Mora da je ruci preteško”. (List Bratstvo, Kolumna Umjesto dnevnika pod naslovom Slike, 1980. godina)
Iako je Rebronja bio osnivač i inicijator mnogih književnih susreta i manifestacija, ipak, znao je na sebi svojstven način, s dozom ironije i sarkazma, ukazati na lažnu veličinu onih koji su često koristili neinformiranost malih sredina.
Pored “kulturne rubrike”, Rebronja se bavio i aktualnim društvenim životom, pretežno preko svojih stalnih kolumni pod nazivom Umjesto dnevnika i Fusnote. Nerijetki su tekstovi u kojima se Rebronja kritički odnosi prema vlasti, što je za doba jednopartijskog sistema bilo hrabro i rijetko pisanje, posebno u malim sredinama kakva je bio Novi Pazar.
“Zanimljiv je slučaj jednog karikaturiste, slikara i svašta pomalo. Nije on tako loš i ima određenu afirmaciju. Ali bog nije. Proglasio je da je on muž jedne glumice koja se tih dana nalazila u TV kućnom pozorištu. Glumica je atraktivna, poznata i neuhvatljiva. A i ja sam velik. Kako ne bih bolan bio. Ja pa sjedim sa mužem te glumice. Znaju me svi. Bio sam bos, gladan. Bio sam seljače. Bio sam seljak. Češao sam se. Pio mlijeko. Nosio dva različita opanka. I jesam. Stvarno sam nosio dva različita opanka (jedan od lastika, a drugi od debele gume – onaj kovani). I ja sam sjedio sa mužem te glumice. Igrom slučaja, znao sam ko je taj karikaturista. I znao sam da ima adet da laže… Umjetnik laže. Nije njegova žena glumica. Nema taj ništa, ni ženu ni ženišta. Taj je samo uzeo pare za karikature koje je sačinjavao po školskim tablama. Bio sam mu privatno skrenuo pažnju da mnogo ne laže… Ne znam da li se on postidio, ali sa poluafirmisanom ovčetinom treba biti oprezan. Meni više priliči da budem drastičan, bar kada su u pitanju sumnjivi kvaliteti.” (List Bratstvo; Kolumna Umjesto dnevnika pod naslovom I-meni, bezimeni i ovčetina, 1980. godina)
Znao je Rebronja često ukazati i na kič u svojoj sredini. Nerijetko je, zbog takvog otvorenog i jasnog odnosa, imao neprijatnosti i neprijatelje. U ovom vremenu, kada se prijetnje najčešće šalju putem skrivenih profila na društvenim mrežama, valja pomenuti sličan slučaj koji je Rebronja doživio, samo u vidu anonimnih telefonskih poziva i anonimnog pisma upućenog redakciji novina u kojima je pisao.
“U odbranu! Naprijed! U odbranu telefonom. U odbranu tračom, prijetnjom, pesnicom i drugim. (…) Oni koji su mi prijetili telefonom nisu mnogo uspjeli jer je vrlo lako baciti telefon.. (…) Javio se u svemu tome izvjesni Ćorkan. Taj Ćorkan, koji nije smio da se potpiše, piše li piše. Redakcija i urednik bili su prvo mišljenja da se to objavi u cjelini, ali je bilo vrlo nezgodno opštiti sa duhom, sa čovjekom (ljudima) koji ne smije (ne smiju) da se potpiše (da se potpišu). (…) Ćorkan govori u ime nekih i nekog. (…) Oni koji misle da sam se ja ‘uzdignuo od ove sredine’ (to su njihovi izrazi) podmeću nešto što je zaobilaznost. Ja branim sebe i sredinu (kojoj pripadam) od kiča i onoga što ta sredina ne voli.” (List Bratstvo, Kolumna Fusnote pod naslovom Obraćanje duhovima, 1981. godine)
Inače, Rebronja je ovu čestu sintagmu u kasabama “uzdignuo se od ove sredine” na zanimljiv način komentirao kroz izreku: Jeni Pazar: bara barabar, na primjeru jednog turskog oficira koji se uzdigao pameću i gospodstvom, te su ga zbog toga srušili u Novom Pazaru. Kada je oficir pomislio da je posve propao, Pazarci su ga pomogli. “Tako da Jeni Pazar: bara barabar znači: ako pomoliš glavu iznad bare, udariće te da potoneš, ali kad dođeš do sredine, poture ti ruku da ne dođeš do dna. Tako ti je u Novom Pazaru. Ne daju ni gore ni dole, nego samo po sredini.” (Ismet Rebronja, Budi nešto da ne budeš ništa, 2004. godine)
SVOJU SU LOJALNOST VLASTIMA DOKAZIVALI BJEŽANJEM OD PJESNIKA
Rebronjina kolumna povodom smrti Skendera Kulenovića možda je jedan od najupečatljivijih i najemotivnijih njegovih tekstova. Mnogo prije nego su neki bošnjački autori počeli sumnjati u prirodnost smrti ovog velikog pjesnika, odnosno da je njegova smrt bila izazvana nizom neprijatnih okolnosti, Rebronja to nagovještava, istina suptilno, ali ipak jasno i nedvosmisleno.
Ismet Rebronja 1990. godine, kada se svijet u kojem je stvarao i pisao počeo rušiti nevjerovatnom brzinom, otišao je u penziju. Svoju povučenost u autobiografiji objasnio je samo jednom, ali upečatljivom i, reklo bi se, dovoljnom rečenicom: “Nove fašističke tendencije su me prisilile da živim posve povučeno”
“A potom je voditelj rekao da je Skender umro juče. Iznenada i tiho. Umro je Skender. Uzeo sam cigaretu i zapalio. Šofer mi ni riječ nije rekao. Možda je vidio moje lice u ogledalu. Nešto je pročitao. (…) Tih dana su Skendera uznemiravali novinari. Neprestano su ga zvali telefonom i govorili o nekoj nagradi za Ponornicu. Skender je gordo odmahivao rukom i gordo zatvarao slušalicu. Potom su mu javili iz nekih novina da je tu nagradu dobio. A potom su mu javili da nije. On je neprestano govorio da to treba dati nekom drugom i nekom ko je mlađi. Nekom kome trebaju pare. On ih ima. A telefon je zvonio, uprkos. Potom se Skender naljutio. A ljekari su mu rekli da ne smije da se uzbuđuje. Kao da pjesnik nije uvijek uzbuđen, pa bio velik i gord kao Skender. Sad je i Skendera snijeg prekrio. Inje se nakupilo na grančicama. On je ispod snijega. Spava kao sjeverni lovac. Nakon lova. Na proljeće će trava nicati. I bujati. I ne znam da li ću ikada do Skenderove zemljane kuće otići. Da vidim kako ratnik spava.” (List Bratstvo, Kolumna Umjesto dnevnika pod naslovom Skender, 1980. godine)
Da je Rebronju duboko pogađala nepravda i patnja nevinih, govori i njegov tekst o sandžačkom intelektualcu, disidentu i književniku Muhamedu Abdagiću.
“Doista je bio prekobrojno dijete grupacije kojoj je na početku pripadao. Ostao je veliki usamljenik, nepovjerljiv i proganjan… Abdagićev takozvani uži zavičaj je, izgleda, jedva dočekao anatemu vlasti kako bi se oslobodio pjesnika i smjestio ga tamo gdje inače misli da takvi pripadaju. Izolovali su ga kao da je bio poprskan kugom. Svoju lojalnost vlastima su dokazivali bježanjem od pjesnika. Ah, to je velika počast za pjesnika… Čak je došao da umre. Umro je u novopazarskom parku, na klupi, gledajući u nestanak ljubičica. Ukopan (bez prisustva vlasti, počasti i govora) sa mirisom postojanja Iza Moreno.” (Ismet Rebronja, Predgovor knjige Iza moreno Muhameda Abdagića, 1994. godine)
Ismet Rebronja 1990. godine, kada se svijet u kojem je stvarao i pisao počeo rušiti nevjerovatnom brzinom, otišao je u penziju. Svoju povučenost u autobiografiji objasnio je samo jednom, ali upečatljivom i, reklo bi se, dovoljnom rečenicom.
“Nove fašističke tendencije su me prisilile da živim posve povučeno”, zapisao je Rebronja.
Potpuno se povukao iz javnosti i književnih dešavanja sve do pada Miloševićevog režima, nakon čega je počeo ponovo pojavljivati se na književnim večerima i u žirijima, objavio je zbornik bošnjačkih narodnih izreka Budi nešto da ne budeš ništa, zatim Antologiju poezije Bošnjaka i par pjesničkih knjiga. Pisao je eseje o bihorskim narodnim pjevačima. Možda nije naodmet napomenuti da se u leksikonu Ko je ko u Srbiji, koji je objavljen 1995. godine, još tada izjasnio kao Bošnjak.
List Bratstvo ubrzo se poslije njegovog odlaska ugasio.
Rebronja je bio duboko svjestan pozicije i tragedije u koju je uvučen njegov narod. Ipak, ono što ga je posebno deprimiralo bilo je i stanje u svom narodu, neodgovorne i nedorasle vođe i lideri. On tako u svojim neobjavljenim sjećanjima s naslovom Psi su najbolji ljudi piše: “346) Budućnost, nema budućnosti. Jadna djeca. Možda će našu djecu sačuvati žabe, dobre pametne žabe. Živele žabe! 347) Vođa je vrlo bitan, pogotovo za nemisleću populaciju. Vođa i ne mora biti naročito pametan. Možda kao žaba. Naime, gledao sam na jednoj belosvetskoj televiziji žabu. Punoglavci su živeli u jednoj barici. Ta lokva se, usled suše, odvojila od rijeke. Voda je nestajala, a punoglavci su počeli da se guše. Žaba je probila kanal, svojim ustima, glavom i tijelom. Voda je pristigla u pomoć punoglavcima. Kad bi vođe bili plemeniti kao žabe. I pametni, ni manje ni više od žabe, bili bismo srećni. Da mi je vođu koji je pametan kao žaba. A nemam, ni ja ni vi.”
