PET PJESAMA ARNELE LAKOTA

Istaknuto Poezija

Arnela Š. Lakota

MRTVE PESME
(MRTVI I UMIRUĆI)

Reciklaža – Spasimo Planetu!

U pamuk
U ćefine
U džakove
U kese
U plastiku
Raspadanje kostiju
Prazne utrobe
Savijanje mrtvih
Uznemirava nas žive
Jer belo nije čisto
Belo nije nevino
Belo je Crveno
Na radost Drugih
U slavu onih
Koji izgubiše čovečje boje.
Zanavek.

Be-smisao

Čovek je stvoren od zaborava.
Ne seća se ni svojih snova.
Oni su skladište naših
uspomena
trauma
emocija.
Sanjamo
tajanstvene
apsurdne
snove.
I ne sećamo se.
Osim kada sanjamo hleb.
Vodu.
Sreću.
To nikada ne zaboravljamo.
Najapsurdniji od svih snova –
hleb.

Frojd se možda ne bi složio, pitaćemo ga

Svakog dana, u svakoj porodici, muškarci i žene
pričaju jedni drugima o svojim snovima.
Svi smo mi prepušteni na milost i nemilost
svojim snovima i sebe dugujemo njima,
I njima dugujemo sebe.

To pretvaranje u stanje budnosti,
Zove se poezija.

San porodice u ruševinama –
Preživeti
Dok vatra ne zgasne.

Nadnaravno kao u pravoj bajci

Neka stvorenja nalik na ljude
Ostavili su nas uplašene i same
Da izmaštamo šta još mogu učiniti
To nam roditelji nikada nisu čitali
Ni u jednoj bajci sveta
Stvorenja –
Ni čovek ni životinja
Nisu činili ono što smo mi videli
To se valjda ne nalazi u knjigama
Moraš da se rodiš kao čudovište
Zatim se pravdaš da je priroda kriva
I na kraju istupiš kao bezumnik
Koji ubija roditelje
Pred očima njihove dece.

Nismo skrenuli pogled ni desno ni levo
Naučeni da gledamo pravo
Dok nam roditelji nestaju pred očima
Javlja se jedno jalovo pitanje niotkuda:

Kako svet može zasititi dete
Koje nije sito svoje majke?

Smrt čeka dok čovek puši svoju cigaru
mom Belom

Ja sam Andrićev Ćamil,
Ovo je moja prokleta avlija
I ja sam u njoj proklet
Nesrećni sin koji
igra različite uloge
A nisam naučen da igram

Zato pušim posmatram
I razmišljam
Ja sam čovek kratkog veka i pogrešnog prvog koraka.

Ja sam jedan od braće Karamazovih
Svi misle da sam Aljoša ali ja sam Ivan
Boga prihvatam ne i njegov svet
I zato hramljem ka pogrešnoj levoj strain

Dok pušim stojim i gledam
Šejtan se povukao pred ovim ljudima i poklonio.

Ja sam Ahmed Nurudin
Šejh urušene kuće
Autoritet sopstvenih poriva i strasti
Kriv jer je čovek
Buntovnik jer je nemoćnik
Onaj koji je sve svoje snove utopio.

Smrt čeka dok pušim svoju poslednju cigaru
i izgovaram ja sam to!

Puška je nastavila da se puši nakon što je ugasila
moju cigaru.

Biografija

Arnela Lakota, rođena je u Novom Pazaru.
Nasleđem određena kao Šefćetova ćerka, sudbinom Hamzina ljubav i milošću Muhammedova, Merjemina, Zejdova i Jusufova majka. Haosem koji svaki poeta mora nositi u sebi, određena da iznova, posebno u dubokom mraku, rađa ničeovske „treperave zvezde koje plešu”.
U slobodno vreme radi posao čuvara plamena prosvećujuće luče; u radno vreme se oslobađa i pokušava da pruži ruku čitaocu ne bi li i njega izvukla na slobodu.
Poeziju živi i piše o njoj – kada ne može drugačije.
Doktorand na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Živi i radi u Beogradu, oseća sve i svuda. Misli jezikom i rukama nad hartijom, više nego glavom.
Čita pažljivo Pesou, Abdagića, Bukovskog, da ne zaboravi da su ruke i jezik zaista dovoljni, da je poezija vrhovni oblik sinhronog (pro)mišljanja i (sa)osećanja, da vredi. Čitati, pisati. Ne za sve i ne o svemu, već – uprkos svima i svemu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *