Dino Burdžović: “El Fatiha za legitimni vojni cilj“, (Narodna biblioteka „Dositej Obradović“, Novi Pazar, 2025)
Starog mosta više nema i to je ono što pjesnika Burdžovića boli i on osjeća taj nedostatak koji je sada neprebolan, jer Stari most više nije Stari most, on je replika onoga mosta koga više nema, no pjesniku je ostalo samo da rabi prvu suru El Fatihe kako bi odagnao zle sile i loše utjecaje koji su doveli do rušenja mosta i skrnavljenja svetinje nad prekrasnom Neretvom, čije hučanje i bistrina podsjećaju na život koji smo nekoć imali a onda smo ga svi skupa izgubili zbog „Generala iz kafića“ ili već nekih protuva koji su nam uzeli sve što je lijepo i sve što podsjeća na bolju prošlost. Te hulje su pomenute i u pjesmi „Grob u vjetru Hazima Ahmića“, jer su ubile nevinoga Hazima koji je dao nekoliko hektara inovjernicima da grade hramove, a neki nitkovi su ga „razapeli na munari /minirali i digli u vazduh“, što je nažalost bila sudbina svih onih koji nijesu prihvatali zlo koje je ekspanziralo i koji su nedvojbeno iskazivali ljubav prema ljudima, no neljudi su upravo takve ciljali i ciljevi su im bili pravi, jer je otpor mogao biti upravo iz takvih današnjih mezara pokrenut, no ubojice znaju da ljubav ništi mržnju i nju su prvo ubili, a onda sve ide lakše, čemu smo svi svjedoci na raznim stranama Balkana, gdje se mržnja razgranjava i postaje privredna grana koja vodi ka čistom profitu. I stoga pjesnik veli: “Sve uzaludno/sve bezvrijedno,/do zla Boga,/i najžalije ti što/više nikada nećeš moći voljeti…// Onako kako je Bosna voljela tebe…“(Dio spaljenog pisma“).
Kada obesmislite život tako što poništite ljubav koja je najjači osjećaj koji postoji u ljudi i koji nas zapravo čini drugačijim od drugog živog svijeta dakako u značajnijoj mjeri, ne samo onoj kojoj je imanentan opstanak, kao i naša mašta koja je bezgranična, s tim što i životinje pokazuju djelomice ljubav i empatiju prema drugim pripadnicima živih vrsta, ljudi umiju i taj kvalitet uništiti i to temeljno, te stoga živimo u svijetu bez ljubavi što je zločin bez presedana i što nas izopštava iz pravog ljudskog društva, jer ako nemate čojstvo, ili kako se danas veli empatiju prema drugima i ne kanite druge zaštititi od sebe, gubite osobine čovjeka i postajete ništica, nula. Većina ljudskog roda je postala ta nula i to pjesnik Burdžović uočava i na to ukazuje izravno. Sam čin pjevanja o nedostatku ljubavi je čin otpora prema današnjem bezdušnom svijetu koji je okrenut materijanim i praznim sadržajima i od svoga života ljudi stoga kreiraju simulakrum nekakvog imbecilnog izobilja koje nema nikakvu svrhu i cilj, sem što služi za pokazivanje i potčinjavanje onih koji to izobilje nemaju, što je u suštini bolesno, te je i poredak koji vlada danas neprikosnoveno zapao u metastazu i čekamo kada će umrijeti takav život na Zemlji, jer on ne predstavlja više ništa sem prazninu i pustoš u ljudskim dušama.
Mržnja je nažalost nakon užasnih zločina koje su vršile raznorazne zločinačke grupacije toliko urezana da se i danas na svakom koraku srećemo sa njom i ona ne dozvoljava da se ide dalje i osjeća se na svakom koraku, jer kada pročitate potresnu pjesmu Dina Burdževića, više vam riječi neće značiti ništa, jer je toliko tragedije na jednom malom arealu kao što je Mostar, ali i cijela Bosna i drugi djelovi gdje je vršena agresija i gdje su se sukobljavale navodne strane u ratu koji je i izazvan radi profita, i koji je da bi bio izazvan koristio taj nesretni nacionalizam koji je vječna „paranoja“ kako ga je tačno definisao Kiš svojedobno osjećajući da se bliži čas kada će bezumnici zavladati, no Kiš nije dočekao to vrijeme, imao je sreće i izmaklo mu je to ratno ludilo, no pjesnik jeste doživio isto kao i mi svi koji smo bili svjedoci direktni i indirektni izliva zla na ulice i poljane tog divnog grada i drugih gradova i mjesta zahvaćenih ratom, te stoga pjesnik uznemirujućim stihovima dekonstruira svo zlo koje je nabreklo i danas do pucanja, te veli: „Rabija ostala,/kao hodajući mejt,/na temeljima spaljene kuće.//Adis izbjegao u Austriju/i nikada se nije vratio.//Prvoga dana u životu/kad je stavila karmin/Seadu silovali i ubili.//Ne zna se gdje su joj kosti…//(…) Nikad više neću doći u Mostar.(Priča mi Nenad iz mostarske Boškovića mahale)“. Pjesnik veli ono što bi čovjek rekao, jer toliko zla oduzima razum i prosuđivanje i veli ono što neće ispuniti, no zapravo pjesnik bi kriknuo od bola koji izaziva jezivi zločin koji je postao kolektivna igra manijaka na vlasti i onih cerebralnih invalida koji su rat sprovodili i od njega zaradili.
Da je rat ostavio užasne konsekvence vidljivo je i iz stihova koji nas ostavljaju nemima, jer je žal i bol neizmjerna i nesaglediva, i pjesnik to osjeća na svakom koraku, jer živi ne žive samo među živima, već i među mrtvima, i tuga za njima je još snažna i neizbrisiva: „Po grobljima, usput/posjetioci/preklinju/da nam se mrtvi vrate“. (Pred polazak).
Pjesnik vidi sve ono što drugi ne vide, jer je svijet pjesnika drugačiji od onoga svijeta koji se markira kao pojavnost običnog svijeta, te pjesnik zadivljen spoljnom ljepotom i vinima Hercegovine veli duboko razočaran što takva ljepota stvara takva zla koja proizlaze iz unutrašnjosti bića, te veli doista snažnim riječima iskovanim u stihove sljedeće: „Džaba ti dobra vina/freskolika Hercegovino!//Pored toliko sunca/u vječnoj si tami…//(Božji dar u šejtanovo vrijeme).
Crnogorski spisatelj i pjesnik Dino Burdžević je novom knjigom“El Fatiha za legitnmi vojni cilj“ napisao doista izuzetan omaž za nešto što je bilo simbol mira, sloge, ljubavi, a to je bio stari most u Mostaru, jedinstven po ljepoti i po pričama koje su gradile njegovu legendu u narodu kao simbola gracioznosti i konekcije među ljudima i narodima mostu koji je bio izvanredne ljepote i značaja za svakog čovjeka koji je ne samo živio u Mostaru, nego i za sve one koji su njime hodili i boravili na njemu poput pisca ovih redova, uživajući u njegovom čarobnom obliku i njegovoj magiji koja je plijenila svakog ko je imao prilike prolaziti njime i divnim gradom Mostarom, biserom nad gradovima.
