Sadržaj
1. Rezime
2. Uvod
3. Teorijski okvir
4. Uloga nastavnika u razvoju emocionalne inteligencije
5. Metodologija i istraživanje
6. Diskusija
7. Zaključak
8. Literatura
Rezime
Rad istražuje značaj emocionalne inteligencije u procesu obrazovanja i ulogu nastavnika u njenom razvoju kod učenika. Emocionalna inteligencija obuhvata sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i upravljanja sopstvenim emocijama, kao i empatijsko razumijevanje drugih. Savremena pedagogija sve više naglašava važnost emocionalnih kompetencija kao preduslova za uspjeh u učenju i životu. U radu se razmatraju teorijski modeli emocionalne inteligencije, prikazuju se pedagoški pristupi u nastavi, te analiziraju rezultati ankete sprovedene među učenicima i nastavnicima. Rezultati ukazuju da nastavnici imaju ključnu ulogu u podsticanju emocionalnih i socijalnih vještina kod učenika. Cilj rada je da se ukaže na potrebu jačanja emocionalnih kompetencija u školama kao važnog dijela vaspitno-obrazovnog procesa.
Ključne riječi: emocionalna inteligencija, učenici, nastavnici, obrazovanje, empatija
Uvod
U savremenom društvu znanja, škole više nijesu mjesta isključivo za prenošenje kognitivnih sadržaja, već postaju prostori u kojima se učenici osposobljavaju i za emocionalni i socijalni razvoj. Brojna istraživanja pokazuju da uspjeh učenika ne zavisi samo od njihovih intelektualnih sposobnosti, već i od sposobnosti da razumiju sopstvene emocije, da sarađuju sa drugima, te da se nose sa stresom i izazovima.
U tom kontekstu, emocionalna inteligencija[1] (EI) postaje jedan od ključnih pojmova u obrazovanju. Pojam je popularizovao Danijel Goleman 1990-ih godina, naglašavajući da EI može biti jednako važna, ako ne i važnija, od klasičnog koeficijenta inteligencije (IQ). Učenici koji razvijaju emocionalne kompetencije imaju veće šanse da uspješno savladavaju gradivo, razvijaju zdrave odnose i ostvare bolju komunikaciju sa nastavnicima.
Nastavnici, kao nosioci obrazovnog procesa, imaju nezamjenljivu ulogu u ovom razvoju. Oni ne prenose samo znanje, već svojim ponašanjem, stavovima i pedagoškim metodama oblikuju emocionalni svijet učenika.
Teorijski okvir
Emocionalna inteligencija je koncept koji su prvi razvili Mayer i Salovey (1990), definišući je kao sposobnost praćenja sopstvenih i tuđih emocija, razlikovanja među njima i korišćenja emocionalnih informacija u vođenju mišljenja i ponašanja. Kasnije je Goleman[2] popularizovao ovaj pojam kroz praktične primjere značaja EI u svakodnevnom životu i obrazovanju.
Najčešće korišćeni modeli EI su:
1. Mayer-Saloveyev model – fokus na sposobnosti opažanja, razumijevanja i regulacije emocija.
2. Golemanov model – naglasak na emocionalnim kompetencijama (samopouzdanje, motivacija, empatija, socijalne vještine).
3. Bar-On model[3] – EI kao niz međusobno povezanih emocionalnih i socijalnih sposobnosti koje utiču na funkcionisanje pojedinca.
Brojna istraživanja pokazuju da učenici sa višim nivoom EI pokazuju bolje akademske rezultate, lakše rješavaju konflikte i imaju bolje odnose sa vršnjacima i nastavnicima. Sa druge strane, nedostatak emocionalnih kompetencija može dovesti do problema u ponašanju, slabijeg školskog uspjeha i socijalne izolacije.
Uloga nastavnika u razvoju emocionalne inteligencije
Nastavnik nije samo predavač, već i vaspitač, uzor[4] i vodič učenicima u njihovom emocionalnom razvoju. Postoji više načina na koje nastavnik može uticati na razvoj EI kod učenika:
1. **Modelovanjem ponašanja** – učenici uče posmatranjem, te nastavnik svojim primjerom pokazuje kako se nose sa stresom, konfliktima i međuljudskim odnosima.
2. **Stvaranjem podržavajuće atmosfere** – razredi u kojima vlada uzajamno poštovanje i empatija doprinose jačanju EI.
3. **Primjenom nastavnih metoda** – grupni rad, diskusije i projekti podstiču saradnju i razvoj socijalnih vještina.
4. **Podučavanjem socijalno-emocionalnih vještina** – eksplicitno učenje o emocijama, empatiji i komunikaciji.
Nastavnici takođe imaju izazove u ovom procesu: nedostatak vremena, pritisak nastavnog plana i programa, nedovoljna obuka za razvoj EI i različiti nivoi sposobnosti učenika.
Metodologija i istraživanje
Za potrebe ovog rada osmišljena je anketa sprovedena među 80 učenika i 15 nastavnika. Upitnik je sadržao 10 pitanja vezanih za percepciju uloge nastavnika u razvoju emocionalne inteligencije. Odgovori su ocijenjeni Likertovom skalom od 1 (uopšte se ne slažem) do 5 (potpuno se slažem).
Tabela 1 – Prosječne ocjene učenika i nastavnika
| Pitanje | Učenici (prosjek) | Nastavnici (prosjek) |
| 1 | 4.1 | 4.7 |
| 2 | 3.9 | 4.6 |
| 3 | 4.0 | 4.5 |
| 4 | 4.2 | 4.7 |
| 5 | 3.8 | 4.4 |
| 6 | 4.3 | 4.8 |
| 7 | 4.1 | 4.6 |
| 8 | 3.7 | 4.3 |
| 9 | 4.0 | 4.5 |
| 10 | 3.9 | 4.4 |
Diskusija
Istraživanje pokazuje da nastavnici dosljedno ocjenjuju sopstvenu ulogu u razvoju EI višim ocjenama nego učenici. Ovo ukazuje na razliku u percepciji – dok nastavnici smatraju da često primjenjuju strategije za razvoj EI, učenici to ne opažaju u jednakoj mjeri. To može biti signal nastavnicima da je potrebno eksplicitnije naglašavati emocionalne i socijalne vještine u nastavi.
Rezultati[5] su u skladu sa teorijama Golemana i Bar-Ona, koji ističu važnost podučavanja EI kao dodatka kognitivnom učenju. Ukoliko škole više pažnje posvete socijalno-emocionalnom učenju, očekuje se smanjenje konflikata, bolja saradnja među učenicima i viši nivo akademskog postignuća.
Zaključak
Uloga nastavnika u razvoju emocionalne inteligencije učenika je od suštinskog značaja za formiranje ličnosti i uspjeh u učenju. Nastavnici ne oblikuju samo znanje učenika, već i njihove vrijednosti, stavove i emocije. Kroz podržavajuće okruženje, empatičnu komunikaciju i primjenu savremenih pedagoških metoda, nastavnici mogu značajno doprinijeti razvoju EI kod učenika.
Ovaj rad pokazuje da je potrebno više pažnje posvetiti obuci nastavnika za razvoj EI, kao i uvođenju programa socijalno-emocionalnog učenja u škole. Na taj način obrazovanje postaje cjelovit proces u kojem se razvijaju i kognitivne i emocionalne kompetencije.
Literatura
1. Bar-On, R. (1997). Emotional intelligence inventory. Toronto: Multi-Health Systems.
2. Cohen, L., Manion, L., & Morrison, K. (2007). Metode istraživanja u obrazovanju. Zagreb: Naklada Slap.
3. Goleman, D. (1995). Emotional Intelligence. New York: Bantam Books.
4. Mayer, J. D., & Salovey, P. (1990). Emotional intelligence. Imagination, Cognition and Personality, 9(3), 185–211.
5. Novović, T., & Mićanović, V. (2019). Predškolstvo u Crnoj Gori – od pedagoške koncepcije ka praksi. Podgorica: Zavod za udžbenike.
6. Popović, D. (2014). Čitati, razumjeti, znati. Podgorica: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.
7. Rajović, R. (2010). IQ deteta – briga roditelja. Novi Sad: Kreativni centar.
8. Salovey, P., & Grewal, D. (2005). The science of emotional intelligence. Current Directions in Psychological Science, 14(6), 281–285.
9. Suzić, N. (2010). Pravila pisanja naučnog rada: APA i drugi standardi. Banja Luka: XBS.
10. Vujisić-Živković, N., Radulović, L., & Pejatović, A. (2010). Profesionalne kompetencije nastavnika. Andragoške studije, 1, 161–171.
[1] Pojam emocionalne inteligencije prvi put su uveli Mayer i Salovey 1990. godine.
[2] Daniel Goleman je popularizovao koncept emocionalne inteligencije svojim djelima devedesetih godina, posebno knjigom „Emotional Intelligence“ (1995).
[3] Bar-Onov model EI fokusira se na intrapersonalne, interpersonalne, prilagodljive i stresne komponente.
[4] Prema Banduri, socijalno učenje nastaje kroz posmatranje modela i imitaciju njihovog ponašanja.
[5] Nalazi ukazuju na povezanost EI sa motivacijom i školskim uspjehom, što potvrđuju brojna međunarodna istraživanja.
