Glasovi starine: Govori starosjedilaca Novog Pazara kao ogledalo identiteta
Autor: Nezrina Dervišević, master filolog–srbista
Uvod
Gradovi žive na različite načine: u zidinama i mostovima, u arhitekturi i trgovima, ali najviše
– u glasovima svojih ljudi. Novi Pazar, smješten na raskršću kultura, čuva u svojim pričama i
jeziku uspomene na život koji polako nestaje. Taj život ne nalazimo samo u hronikama, već
u govoru starosjedilaca – u riječima koje u sebi nose duh zajedništva, poštovanja i topline.
Moje interesovanje za govor starosjedilaca proisteklo je iz lične i stručne radoznalosti. Kao
master filolog–srbista, ali i kao unuka, osjetila sam potrebu da sačuvam glasove koji
iščezavaju. Snimala sam i bilježila kazivanja starijih, a posebno me inspirisao Hiljmo
Hadžiibrahimović (1930), čiji govor u sebi sabira identitet jednog vremena. Njegove
rečenice nisu samo riječi, nego i odraz života, običaja i moralnih vrijednosti Novog Pazara.
Govornik i značaj njegove riječi
Hiljmo Hadžiibrahimović rođen je 1930. godine u Novom Pazaru, u porodici koja je
generacijama bila poznata po svom uglednom mjestu u zajednici. Porodica
Hadžiibrahimović imala je značajnu ulogu u očuvanju kulturnog i duhovnog identiteta
ovoga kraja. Poznati turski putopisac Evlija Čelebija bio je svjedok života i običaja ove
porodice, što potvrđuje da njihova priča nadilazi lokalne granice.
Hiljmo nije samo svjedok jednog vremena, već i njegov tihi pripovjedač. Njegov govor
odražava filozofiju života u kojoj je zajedništvo bilo temelj svega. On kaže:
„Došlji bi jedan dan prije posla, praktikovalo se da se sve spremi na vreme, da se ne žuri i da
se poso obavi kako treba, jer ko nije spreman, teško će da stigne s ostaljima, a i poštovanje
prema drugima se pokazivalo tako što si bio na vreme i dao svoj doprinos.“
U ovoj rečenici osjećamo disciplinu, poštovanje i osjećaj za zajednicu. Posao nije bio samo
obaveza, nego čin odgovornosti prema drugima.
Duh zajedništva u govoru
Jedna od najljepših dimenzija Hiljmovog govora jeste osjećaj zajedništva i solidarnosti:
„Moljilje da dođu i da to radu, da pletu, da čiste, da se sve zajednićki obavi, jer je važno da se
niko ne oseća sam, da smo svi deo jednog kruga gde se pomaže i deli svaki teret i svaka
radost.“
Ova jednostavna rečenica sadrži filozofiju života: rad i život su nerazdvojni, a osjećaj
pripadnosti i pomoći drugome bio je nepisano pravilo. U svijetu u kojem živimo danas, u
kojem ljudi često jure za svojim poslovima bez da zastanu, ovakve riječi odzvanjaju kao
podsjetnik na vrijednosti koje smo skoro zaboravili.
Hiljmo je često govorio o tome da je jezik odraz duše:
„U mom govoru ima svega, ne samo riječi, nego i duše i života, to je ono što mene i moje čini
ovim što jesam, to je deo mene i moje prošlosti.“
U toj misli sabrana je cijela filozofija: jezik nije samo sredstvo komunikacije, već živi
organizam koji nosi identitet, tradiciju i uspomene.
Jezik kao ogledalo identiteta
Snimajući Hiljmove govore 2012. godine, osjetila sam da ne bilježim samo riječi, već
svjedočim živom nasljeđu. U njegovom govoru prepliću se istorija, običaji i moralne
vrijednosti. Svaka riječ nosi miris avlija, zvuk starih sokaka i toplinu večeri kada su se
porodice okupljale.
Kako on sam kaže:
„Kad se ljudi skupe, nema hladnoće ni gladi, jer smo svi zajedno i kroz govor se razumijemo.
U svakoj riječi je naša prošlost i ono što nas drži čvrsto kao narod.“
Jezik starosjedilaca nije samo komunikacija, već kulturna memorija. Kroz njega se ogleda
identitet Novog Pazara i Sandžaka: osjećaj pripadnosti, solidarnost i ponos na sopstveni
životni put.
Zaključak
Danas, dok živimo u vremenu ubrzanih promjena, Hiljmov glas i riječi postaju dragocjeni
svjedoci prošlosti. Oni nas uče da identitet ne čine samo geografske odrednice ili spomenici,
nego i ljudi – njihovi glasovi, riječi i uspomene koje prenose.
Kao filolog i kao unuka, osjećam da ovakvi zapisi nisu samo lingvistička građa, već i poruka
budućim generacijama. Ako se ti glasovi sačuvaju, Novi Pazar će i dalje živjeti u svom
najljepšem obliku – u pričama ljudi koji su jedni za druge bili oslonac i ogledalo.